Pepita, drago mi je što se tako osjećaš, iako strahujem da je to prva reakcija, srećna si jer je u stvari sve super. Meni je strašna tuga, i osjećaj šta "je moglo biti" došao tek kasnije , i to u trenucima kada odmaram, a djeca mi se igraju, ili kada se vozimo i pjevamo u autu, ili ako gledam film o nekoj tragediji u kojoj učestvuje dijete, ili kad pročitam nešto ovako kao što si ti proživjela. Sada sam puno, puno opreznija, i uvela sam neka dodatna pravila u vožnji: nema svađe dok se vozimo, nikakvog odvizivanja velikih ni pod razno, svi mogući oštri predmeti idu u prtljažnik, i sve što smeta, nema grickanja, sladoleda niti lizalica. Kada stanem niko ne izlazi dok ja ne izađem i otvorim vrata, i kada izađu redaju se jedno uz drugoga tik uz auto tako da prvo izađe najstarija pa uzme za ruku srednjeg, a onda ja uzmem malu, i tek onda idemo po stvari.
Nadam se da niko ovo neće doživjeti, i znam da je užasno bilo, ljubi djecu svoju stalno.