Dobro smo, ali sam si skratila život. Ta velika mješalica se išla prestrojiti, nije me vidio, zakačio me, gurao i prevrnuo mi auto na krov, zbog brzine auto je klizalo, vidim Niku, plače, bar plače i živa je, ne čujem Lauru, čekam da auto prestane klizati, prestaje nakon što udara u zaštitnu ogradu, napokon staje, okrećem se i dok se okrećem ne znam što ću vidjeti, užas.
Ljudi su oko mene bili blijedi, nažalost kao i obično oni iz prvog reda su stajali u autu i nisu izlazili, tek oni iz desetog auta u redu su počeli trčati prema meni.
Dodajem Niku čovjeku, ona mu se nasmije, a on jadan počme vikati od šoka "beba se smije, beba je dobro, smije se", zatim gledam Lauru, ne plače, šuti i gleda me u šoku. Dobro je, ne boli je, bar je živa, najvažnije...
Onda su izvukli iz auta mene i kad sam vidjela auto, bez jednog kola koje je otpalo vjerojatno od guranja i velike sile i onako spljošteno i izudarano, pomislim...anđele sam pustila da sjedu s nama, imali su dovoljno vremena prije nego sam zatvorila vrata.

Kad smo svi izašli iz auta tek onda sam pukla, šok, nisam znala što da kažem.
Samo sam htjela vidit muža, jer sam znala kad vidi auto da neće vjerovat da smo dobro. Nas su odmah vozili u hitnu radi provjere.

Ljudi moja zato AS UVIJEK I BEZ IZNIMKE!!!