ma ja mislim da je slušanje djeteta ključno + što bih izrazila glasno svoj stav o takvom ponašanju
znači ne bih samo saslušala i to je to, nego bih i verbalizirala da je to ružno i neprihvatljivo, tako se ne ponaša prema nikome

isto tako ukoliko bi neko dijete preda mnom uvrijedilo/ udarilo / ismijalo moje dijete ili obrnuto sigurno bih rekla da je to ružno
i bez pardona to i napravim ako se desi, iako moram priznati rijetko ali znalo se desiti
čak smatram da sam dužna reagirati i da prešućivanjem dajem prešutno odobrenje takvom ponašanju a to nikako ne želim
i da moje dijete tako postupi prema drugome djetetu ne bih imala nšta protiv da je tuđi roditelj opomene na prihvatljiv način, dapače

i još bi poticala malu da proširi krug prijatelja, ali ne na način da sad idemo na silu sprijateljiti se sa nekim samo da bi otkantali našu transformiranu frendicu, već nekako suptilno. pokušala bih stvoriti takvo ozračje, ići među druge ljude i djecu, otkriti neke nove aktivnosti i tako...

što se tiče priče o teškoj situaciji te malene i to bih svakako spomenula i pokušala objaniti da je njoj sada teško i da se loše osjeća
npr. uzeti neku knjigu sa zadanom temom, da dijete pročita, da shvati bar donekle što se dešava u duši djece čija se obitelj raspada
to sve u cilju stjecanja saznanja kako se život mijenja i kako se zbog toga i mi mjenjamo i kako za takvo ponašanje nije kriva tvoja malena
to nema veze s njom nego s rastavom tuđih roditelja

i naglasila big sigurno da iako prijateljica sad ima loše dane i treba je razumjeti ali isto tako je zbog toga ne mora ćutke durati i trpiti
ukoliko želi može joj reći kako se zbog toga osjeća, može ostati uz nu, može otići, može učiniti štogod želi ili sama odluči...