evo nas na žalost s tužnim, negdje u podsvijesti očekivanim, a opet ne rezultatom. opet veliko ništa, ni jedan komad se nije pojavio, spermiji su zakazali totalno. bili smo u totalnom psihičkom kaosu, prvo svjesni da se može i to dogoditi, onda nevjerica, razočarenje, tuga. sada borba između srca i razuma, srce hoće bebu i želi dalje, al razum neda, pita se ima li smisla boriti se, kako Mury kaže, s vjetrenjačama... na žalost nada je umrla,(voljela bi da nije, al...) snage više nemamo...da nije zamrznutih stanica ovo bi bio kraj još jedne tužne priče (oprostite što sam ovako sumorna)