Cure drage eto, jučer sam bila na kiretaži, ne mogu opisati koji je to odvratni osječaj bio. Kad su me dopeljali u sobu, 2 sata nisam prestajala plakati, jecati, jednosatvno jučer su mi popustili živci totalno. Imala sam osječaj da bi najarađe da me nema, da ne postojim više. Jedinu potporu imam od muža i da mi nema njega umrla bi doslovno. Ne bi vjerovale još što mi se dogodilo...ja jučer onako jadna dođem doma iz bolnice i nisam mogla vjerovati što mi je rođena mama rekla...Pazite moja MAMA...rekla mi je da bi bilo bolje da se uzme moja j.s. i od muža spermij i da se oplodi i da mi sestra iznese trudnoću kad već ja nisam sposobna...jučer sam sam rođenom majkom prekinula sve odnose, a danas ujutro, šećer na kraju svekrva mi kaže "ko zna šta si ti radila da si izgubila bebu"...cure zamislite vi to...ne mogu vam opisati kakav je to osječaj kad dođete teško do T , pa izgubite bebu i onda još na kraju ljudi koji su mi obitelj, idu mi govorit takve ružne, bolesne stvari. Više nikadaaaa neću govoriti da idem u postupak, jednostavno imam vas, vi me shvačate, ali moja okolina je stvorena da me dokrajči. Morat ću potražit psihologa, jer ovo je za mene bio veliki šok, jednosatvno kao da je jedan dio mene umro, nestao. Eto morala sam se izjadat, ne želim kvarit sreću novopečenim trudnicama, ali eto ispričala sam vam kako se osječam i vjerujem da one koje su prošle kiretažu, znaju kako se osječam. Od srca želim svima uspješne trudnoće. Meni dođe u ovom trenu da odustanem od svega...