moj deckic od pet ipo godina,,, ne zeli pricati,, inace kod kuce je jako brbljav, veseo i zaigran,,sa svojom mlađom sestricom se izvrsno slaze. s njim je tako jednostavno i ugodno,,nikad mi nije nikakav incident napravio,,,ali u vrticu je druga prica,,od trece godine od kada je krenuo, nije jos progovorio,, sa djecom i tetama se sporazumijeva na sve moguce nacine samo ne razgovorom,,,sudjelujeu svim aktivnostima,,veselo se igra sa prijateljima,,svidaju mu se tete,,,ali od njega nema tona. iskusali smo sve metode,, od razgovora,,nagrade,,strogoce,,,neko vrijeme mu nismo nista ni spominjali nadajuci se da ce progovoriti,, ali nista, ukljucili smo vrrtickog psihologa ali ni on nije imao rezultata,,doduse on je samo testirao njegove motoricke sposobnosti i promatrao njegovo ponasanje,,ali nekog ucinka nije imao.. slijedece godine bi trebao u skolu..i ta nazovi "faza" ne prestaje.izvan vrtica normalno komunicira s djecom..ali ako mu se obrati neka nepoznata odrasla osoba cijeli se stisne...
mi smo imali istu situaciju s E.
Ni riječi u vrtiću,ni s tetama ni s klincima.ali izvan vrtića sa istim tim klincima se nije gasila.kako su u vrtiću samo ukazivali na problem a nikakve pomoći od njih mi smo krenuli psihologu i E je sama progovorila nakon cca 6 mj.
Presudno je bilo da je vrtić super surađivao.Preporuka naše psihologice je bila da nepričanje ne spominjemo i ponašamo se kao da se ništa ne dešava.I to ne samo tete već i drugi...čistačice,kuharice koje su joj znale reći bok E...šta nećeš mi ni dalje odgovoriti....
Psihologica se s njom igrala ,glumile su lutkicama situacije iz vrtića ili situacije u kojima je nesigurna.
Tada smo išli psihologu cca 1 tjedno.Na preporuku psihologice krenuli smo i logopedu .Nije imala neki specijalni problem sa govorom ali ona je mislila da je dobro da stekne sigurnost u izgovoru i da izbjegnemo situacije u kojima joj neko skreće pozornost na krivi izgovorenu riječ.
Sada 2,5 god kasnije i dalje povremeno idemo psihologu,prema potrebi.I dalje ima situacija kada negdje prvo šuti,to ignoriramo i prođe za 10-tak min.
Svakodnevno vježbamo a da ona i ne zna.Npr ja sa bebom stojim izvan pekare a ona sama kupuje pecivo.
I super se snalazi,sada se dešava da me iznenadi sa stvarima koje je spremna odraditi sama.Prije godinu dana nije željela ostati na rođendanu svoje najbolje prijateljice sa vrtićkom djecom u dvorani svog vrtića.a danas bez beda uđe u poštu predati pismo.Jako joj je naraslo samopouzdanje i ta nesigurnost je sve više potisnuta.
I kod nas se pokazalo jako važno unaprijed joj do detalja objasniti šta u odredenoj situaciji može očekivati.I ako ona kaže Daj mama ispričaj ti ja ispričam i to je to
iše: Marija Krmek, psihologinja, Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba Selektivni mutizam je poremećaj koji se najčešće nalazikod djece, a karakterizira ga nemogućnost govora u određenim socijalnim situacijama. Djeca razumiju što im netko govori i mogu normalno govoriti u situacijama u kojimase osjećaju ugodno, sigurno i opušteno. U tipičnim slučajevima razgovaraju s roditeljima i još nekoliko odabranih osoba. Zna se dogoditi i da ne razgovaraju s određenim pojedincima kod kuće. No u većini slučajeva ne mogu govoriti u školi i drugim izrazito socijalnim situacijama. Većina ih u drugim područjima života funkcionira normalno, iako se u nekih razviju i dodatne poteškoće.U većine djece razvijene su opće vještine i sposobnosti u skladu s dobi. U novije vrijeme istraživanja pokazuju kako postoji mogućnost da je selektivni mutizam povezan s kasnijim težim oblicima anksioznosti, sa sramežljivošću i socijalnom anksioznošću. Da bi se dijagnosticirao selektivni mutizam, potrebno je da spomenuti simptomi traju najmanje mjesec dana. Djeca s tim poremećajem vrlo često komuniciraju ne-verbalno, primjerice kimanjem glavom, pokazivanjem ili čekajući bez reakcije da netko pogodi što žele. Većina ih želi govoriti u svim situacijama, ali ne mogu zbog osjećaja anksioznosti, straha, sramežljivosti ili neugodnosti.Često se dogodi da se taj poremećaj ne primijeti kod djece dok ne pođu u školu, a i tada stručnjaci znaju reći roditeljima da im je dijete sramežljivo, povučeno te da će to vrlo vjerojatno brzo proći. Tako do prepoznavanja i dijagnosticiranja selektivnog mutizma zna proći obično i do dvije godine. Za to vrijeme dijete se uopće ne navikne na razgovor s ljudima te je zbog toga proteka vremena još teže promijeniti ustaljen oblik ponašanja (izostanak govora). Što uzrokuje selektivni mutizam? Siguran uzrok tog poremećaja još uvijek nije definiran. Neki autori ističu kako u većine djece sa selektivni mutizmom postoji genetska predispozicija za anksioznost. Drugi navode kako se neka djeca rađaju s inhibiranim temperamentom, što znači da su se već kao novorođenčad bojala novih i nepoznatih situacija. Neka istraživanja pokazuju biološke promjene u određenim područjima mozga (amigdala). Uz genetske i biološke čimbenike, mnogi autori navode važnost utjecaja okoline i situacija koje djeca tumače izrazito stresnima. Sramežljivost i selektivni mutizam Kad se uspoređuju sa sramežljivošću i bojažljivošću, selektivni mutizam je na krajnjem ekstremnom kraju kontinuuma bojažljivosti i sramežljivosti. Razlika između sramežljivosti i selektivnog mutizma je u intenzitetu poteškoća, ali najvažnija razlika je u tome da selektivni mutizam onemogućuje djetetovo svakodnevno funkcioniranje. Ako se ne liječi, često može ostaviti ozbiljne posljedice na djetetovo školovanje, samopoštovanje i socijalni razvoj. Ponašanja i osobine ličnosti povezani sa selektivnim mutizmom Uz izostanak govora, nađeno je da su sljedeće karakteristike česte kod djece sa selektivnim mutizmom:
povećana osjetljivost na buku/gužvu/dodir izražena separacijska anksioznost (teško se odvajaju od roditelja, ne žele spavati sami)
izrazito su emocionalni i osjetljivi
kod kuće znaju biti ćudljivi, nefleksibilni, lako se rasplaču, izrazito mnogo govore (za razliku od kontakata s drugim ljudima);
imaju izraženu potrebu za kontrolom, vole "šefovati" i dominirati
pojačana zabrinutost i različiti strahovi (češće kod djece starije od šest godina).
Spomenute karakteristike nisu prisutne u svakog djeteta. Spomenuta su ponašanja i osobine ličnosti djece sa selektivnim mutizmom koje najčešće navode njihovi roditelji i učitelji. Selektivni mutizam je zapravo samo jedna od osobitosti koje ta djeca pokazuju. Što bi nastavnici mogli učiniti? Taj poremećaj zahtijeva da nastavnici promijene svoje uobičajene metode podučavanja. Budući da djeca sa selektivnim mutizmom ne govore, te zbog naglašene anksioznosti, školske ocjene ne odražavaju stvarno znanje i mogućnosti te djece. Zato je potreban izrazit oprez nastavnika. Primjerice za ocjenu iz hrvatskoga ili stranog jezika može se dati zadatak da se dijete kod kuće snima na kazetu dok čita ili ga se može ispitivati putem telefona, jer mnoga djeca sa selektivnim mutizmom uspiju govoriti telefonski. Što bi roditelji mogli učiniti? Bilo bi dobro da roditelji ne sile dijete da počne govoriti. Bilo bi bolje da pokažu djetetu kako razumiju da ga jestrah i da mu je teško govoriti u određenim situacijama.Samo takvo roditeljsko ponašanje često zna dovesti dopromjena u dječjem ponašanju. Bilo bi dobro da roditeljuvjeri dijete da će uvijek biti uz njega kad mu je teško, kadse nečega boji, kad je tužno ili se zbog bilo čega osjećaloše. Svaki i najmanji djetetov napredak i postignuće treba primijetiti i pohvaliti, biti djetetu podrška, pokazatirazumijevanje kad se dijete nađe u teškoj situaciji, kadplače, kad je napeto, kad ga je strah.
ne zeli pricati
Odgovori s citatom
