Ja nisam tu došla pisati da mi netko kaže da sam u pravu, pa me ni ne dira ako se misli da sam u krivu, niti sam se došla stilski dopasti. Posve mi je jasno da ne dijelimo svi sva uvjerenja, i to je u redu.
Samo bih mogla primijetiti da nisam baš od puno forumaša pročitala neku cjelovitu sliku njhovih uvjerenja, misli i potreba i kako bi se to demostriralo u zakonima, osim MC koja bi htjela da muškarci rađaju (inače, ja sam mrtvo ozbiljno čula feministička lamentiranja koja i sama znam izvesti iz ozbiljne postfeminističke literature, da muškarci više-manje ne rađaju jer im se ne da i prave su muške sebične svinje), i isvetice, koja bi automatsku maternicu, da radi njezin posao, pa da onda ona nema mučninu i strije, i rado bi u tu svrhu kupila čak i agregat. Okej. Fakat razumijem i jednu i drugu poziciju.
I ja bih da mi muž bude trudan, i da se budi noću i da njega bole cice, i isto bih da meni nije muka i da ne dobim hemeroide, to bi meni išlo fakat na vodu. Samo što iznad onoga što bih sve ja vjerujem da postoji nadređena istina koja meni ipak donosi više dobra, u to sam uvjerena, od toga da nemam striju, hemoroid i da mogu uprijeti prstom u muža i reć - a ha, vidiš sad kako je to.
A što se tiče tih idealnih, slatkastih obitelji i života, hm.. to je posve druga, nova, ogromna tema. No ukratko, i moja je obitelj musava, nedorasla, zakačimo se oko toga tko je usisao, a tko nije, djeca mi se bacaju u šoping centru, a ja skurim i više novca,od onog koji imam, i ljenstvujem i povremeno bih se podvezala u nekoj klinici kad me muž ljuti, dakle posve jedna obična, ako ne i ispodprosječna žena, ali život koji živim, i cijela ta vjerska priča ima dva lica - ono zemaljsko i ono božansko. Kalvariju i Uskrsnuće, grijeh i milost. I dok se svadim kao zvjerčica s mužem u svađi sam, naravno, ali cijelo vrijeme gledamo iza toga, vjerujući da imamo posebnu milost da živimo bolje, što u praksi znači možda milimetar bolje od našeg prosjeka (a moguće i kilometre od lijepe zbilje nekih drugih ljudi koji možda uopće nisu vjernici), ali ajmo reći u toj kozmičkoj, nadnaravnoj ravni ta naša borba i trud ulog je za i građa onoga što zovemo Kraljvstvo Nebesko.
Znam ja kako je i što je, ali možemo bolje, i tko hoće, može. Što bi rekli - čuda se događaju, milost je oko nas, jesmo više nego što nam se čini, i ja sam otvorena za taj faktor života i jednostavno s povjerenjem idem k ljudima, obećavajući im da ako mogu ja - onda oni mogu sigurno.
 |
|||
Ifigenija prvotno napisa
