a zar nije poprilično bedasto, zločesto ili kako god to nazvali, nama koje smo uspjele ostati trudne i roditi djecu isčuđavati se nad željama drugih osoba za potomstvom? kao da smo svi mi rodile pa i posvojile zato baš jer eto nismo mislile na sebe i na svoje želje?Nije li sebično da ti dijete bude samo neko tvoje ostvarenje?jer nismo osjetile želju da budemo roditelji? i zašto tu želju ne možemo poštovati kod drugih osoba, koliko god te druge osobe ispadale iz društvenog normativa, bilo da smo hrvati/srbi/romi/židovi/crnci/bijelci/vjernici/ateistiagnostici il što već/homoseksualci/transseksualci/sa pp/mali/veliki/neuki/siromašni itd.
 |
|||
