Čini mi se da ljudi koji žele liberalne MPO zakone imaju problem s pitanjem - kako mi netko može negirati pravo da dobijem nešto što nemam, a treba mi. U svojoj boli il ipotrebi često zaboravljamo da nismo jedini koji nešto nemaju, kojima fali nešto esencijalno. To je tako s životom. Netko nema zdravlje, netko novac, netko partnera, netko djetetovo zdravlje, netko nema baku koja bi pomogla oko djeteta, netko nema oko, netko nema pamet, netko prijatelja... i to je svakako bolno i mislim da imamo svoj pravo svijeta moliti se za to, i biti tužni dok nas to pogađa. Ali, za sve postoji granica - dokle je u redu ići da ja dobijem što želim, ma kako mi potrebno bilo.

Samo hoću reći da Crkva, uzimajući u ozbir ljudske želje, promatra cijelu sliku široko - koristi i nedostatke ne samo za jedan par, nego za to dijete, drugu djecu i ljudsku zajednicu kao takvu. I u kontekstu naravno onoga što Bog o svemu tome misli. Jer ako polaziš od temeljne postavke da je Bog stvorio ovaj svijet, sebi za užitak, i da smo njegovi, i da on ima plan, bolji, širi, ljepši, bogatiji i ljudskiji i kako je sve što on od nas želi - da ga volimo, da se otvorimo tako da možemo iskusiti njegovu ljubav - onda naravno razmišljaš i pitajući Boga - a što si ti želiš ovdje, u ovom svijetu.

Ja nisam stručnjak i nije da ja sad iznosim neke pro ili kontra stavove, nemam pojma, sve će se to s vremenom iskristalizirati i postati jasnije, i ja se nadam na korist svima, ali mislim da dijete nije ničije pravo nego dar, blagoslov i po cijenu toga da ga nemamo mi sami ne smijemo ga činiti dostupnim kao robu u supermarketu svakome tko se smisli da ga ima.
Osobno sam tužna zbog prijedloga u kojem bi žena, sama, došla, oplodila se i rodila dijete. Teško je imati dijete i u obitelji, a kamoli kao samohrana! Zna li ona u što ide? Da joj se nešto dogodi, kud bi s djetetom, kako bi to bilo? O tome se ne razmišlja. ČIni se da nam je savršeno zdravlje, dug život, zdravo dijete lako odgojivog karaktera na dohvat ruke, pa smo jako iznenađeni kad nije tako. A nije tako...