pa nepatvorena solidarnost i podrška jest upravo dekonstrukcija vlastitih predrasuda i onog sustava u kojem mi činimo kotačić koji tom sustavu omogućava održavanje diskriminacije kroz predrasude i mitove. svi smo mi odrasli u tome sustavu. ali' to prije svega zahtijeva vlastito osviješćivanje i propitivanje vlastitih stavova i uvjerenja, pa i vjerskih (samo propitivanje ne bi trebalo biti strano, jer baš zbog toga recimo i postoji ovaj topic). i ne, nije mi namjera docirati, a kamo li nekome oduzimati pravo na vjeru i vjerska uvjerenja (jer kao da gledam kako se moje riječi isčitavaju), nego apeliram na stvarni iskorak iz vlastitog privilegiranog položaja... u stope obespravljenoga (pa i po cijenu vlastite komocije). ali to znači i prihvaćanje da živimo u zbilji u kojoj jedan društveni normativ ne samo da pristaje većini ljudi, nego istovremeno taj normativ ne dozvoljava drugim oblicima da nesmetano postoje. nije problem u onome što bi bilo poželjno, nego u onome da sve ono što je od poželjnog "drugačije" se nastoji učiniti nevidljivima, a time zanijekati njegovo postojanje. kao što smo primijetile, i neke od vjernica u nekim životnim segmentima pripadaju nekim "manjinama" drugačijosti (ili kako da to nazovem) i bore se s onim da ih se ne prepoznaje, ne poštiva i uvažava u tome, da su nevidljivi.mare41 prvotno napisa
ako iskreno želimo prihvatiti tuđa razmišljanja i poštovati druge, prva mogu prihvatiti tuđa razmišljanja, barem utoliko što ću na tren zastati i promisliti o njima. prihvatiti da su iskrena koliko su to i moja (tome me naučila feministička misao). izuzmimo patetiku i populizam i nekakvu politiku institucija (pa i same crkve). pa i nedokazivo i tvrdoglavo obitavanje pojedinaca u svom sustavu vrijednosti. mogu prihvatiti da vjernicima i njihovim zajednicama, pa opet i crkvi (i nekim drugim osobama) neke točke ove tematike (MPO) mogu biti sporne i da žele raspravu i promišljaju na način koji se meni može učiniti stran tj. da opet iz moje pozicije vidim sporne točke u nekim drugim segmentima... što god... no, i pored svega eto, teško mi je prihvatiti da se baš iz cijele te ogromne tematike ne može naći nijedan ni najmanji zajednički nazivnik koji će dovesti do minimuma neke podrške osobama koje žele koristiti MPO postupak. podrške koja je jača i vidljivija od floskula tipa: žalim, ali... (jer to "suosjećam" je čisto da se smiri vlastita savjest). pa da se nigdje ne može naći ta jedna platforma koja neće dovesti do toga da se vlastiti stavovi toliko poljuljaju (ako se baš ne smiju toliko poljulati, mada, možda bi ponekad i trebali) ili neka lojalnost grupaciji kojoj pripadaš (kako da to velim, a da ne izazove opet problem), a da se istovremeno iskreno i jasno može stati u javnom prostoru uz obespravljene.
 |
|||
) Inače su majka i nerođeno dijete suprotstavljeni akteri u čijem sukobu pobjeđuje jači i veći. Iz te se logike mora izmaknuti jer je to samo nsatavka ideologije o borbi spolova, borbi klasa koje uvijek vode u totalitarne ideologije. Tu svačija savjest bez obzira na (ne)vjersko opredjeljenje mora odmah paliti alarm u zaštitu onog slabijeg, koji se ne može braniti. Ne vjerujem u svijet podjeljen na spolove, rodove, nacije, rase- vjerujem da su svi ljudi, ljudi i da je osnovno međuljudsko osjećanje ljubavi ono koje je upisano u majčinstvu, očinstvu, bratstvu, sestrinstvu i mislim da zato može preživjeti čovjek bez svoje obitelji, bez svoje djece, bez svoje braće, lošiejg zdravlja, star, umoran, siromašan dokle god ideja obitelji živi u srcima i svijesti ljudi. Kad bi izrelativizirali, a zatim i zatrli samu idjeu te primarne ljubavi više niti jedna obitelj na svijetu ne bi imalo razlog za postojanje, a time niti čovjek, kao takav, bez obzira, na rod, spol ili kronološku dob.
