nije mi potpuno jasno na što misliš. molim te mi pojasni. ako sam dobro shvatila žena (s napunjenih 18.god.) ima pravo na svoj stav, svoj izbor, svoje biće, tijelo i svoju sudbinu do trenutka začeća /u njoj/? od tog trenutka ona kao živo biće, kao osoba, svi njeni identitet (želje i nadanja) prestaje postojati - i ona se svodi samo na ljušturu tj. "živi inkubator" embriju koji je u njoj začet? embrij koji može ali ne mora se razviti (kao što je BB gore objasnila).
nije to tako jednostavno crno-bijelo kako bi ti (i ne samo ti) nam tu htjela predočiti. da jest, ne bi upravo ta tema bila jedna od najdiskutiranijih.Inače su majka i nerođeno dijete suprotstavljeni akteri u čijem sukobu pobjeđuje jači i veći. Tu svačija savjest bez obzira na (ne)vjersko opredjeljenje mora odmah paliti alarm u zaštitu onog slabijeg, koji se ne može braniti.
prije svega nerođenom djetetu daješ odlike koje on (po meni) još nema da bi ga "suprotstavila" pravima majke tj. žene. drugo, ako i idemo od premise koju zastupaš i prava kojeg iz te premise izvodiš to ipso facto ne znači njegovu "zaštitu". barem ne apsolutnu.
ti ideš od premise da je obitelj (pretpostavljam heteroseksualna?) alfa i omega svega. ja ne idem od te pretpostavke, pa je potpuno jasno da teško da ćemo biti suglasne. nisam sociolog po struci, ali ovako kao laik mislim da ta priča o primarnoj ljubavi zvuči prilično naivno. obitelji su nastajale i postojale, pa i sam brak iz potpuno drugih razloga, najmanje je tu bilo ljubavi u pitanju.Kad bi izrelativizirali, a zatim i zatrli samu idjeu te primarne ljubavi više niti jedna obitelj na svijetu ne bi imalo razlog za postojanje, a time niti čovjek, kao takav, bez obzira, na rod, spol ili kronološku dob.