KC i MPO

[mujica]

Gledao sam onu emisiju In medias res u kojoj je sudjelovala lijepa teta iz Rode. (pod kojim se nickom krije ovdje?)

I primijetio sam da svi sudionici jako dobro znaju kad počinje život i to poistovjećuju s nastankom ljudskog bića.
Po jednima spajanjem jajašca i spermija, po drugima implantacijom oplođenog jajašca u maternicu, po trećima kad se formiraju organi, po petnaestima tek pri porodu.

Ja fakat ne znam u kojem trenutku nastaje potencijal za život (možda i prije spajanja jajašca sa spermijem). Kad nastaje život, a kada nastaje ljudske biće.

Pretpostavljam da je u ovim rapravama najvažnije kad nstaje ljudski život.
Jeste li u međuvremenu došle do tok odgovora (da ne čitam sad sve stranice rasprave tražeći odgovor)?????

[mama courage]

Ja fakat ne znam u kojem trenutku nastaje potencijal za život (možda i prije spajanja jajašca sa spermijem). Kad nastaje život, a kada nastaje ljudske biće.

Pretpostavljam da je u ovim rapravama najvažnije kad nstaje ljudski život.
Jeste li u međuvremenu došle do tok odgovora (da ne čitam sad sve stranice rasprave tražeći odgovor)?????

pa to je ono što pokušavam objasniti. zašto je najvažniji odgovor kad nastaje ljudski život? zar time već dolazimo do konkluzije o nedopustivosti abortusa? ne bih rekla.

storma, slobodno se uključi.

[mujica]

Sako da ne, MC?
Kad bismo znali kad počinje ljudski život, znali bismo od kojeg trenutka je prema svim konvencijama, ustavima i zakonima, zabranjeno uništiti , tj. ubiti tu osobu.
sve ostalo je relativiziranje.

[ina33]

Sako da ne, MC?
Kad bismo znali kad počinje ljudski život, znali bismo od kojeg trenutka je prema svim konvencijama, ustavima i zakonima, zabranjeno uništiti , tj. ubiti tu osobu.
sve ostalo je relativiziranje.

Iz perspektive "relativista" i praktičara - ako još dosad nisu otkrili odgovor na to the važno pitanje, možda ga i neće otkriti?

Većina od nas ipak relativno normalno živi i izvan apsoluta, i dajemo mu svoj odgovor (koji nije isti).

A onda kreće novi set, nastavno na "kad počinje život", a to je "kad počinje ljudska osobnost", pa onda odgovori razni na to. Nije jednostavno.

[mama courage]

Sako da ne, MC?
Kad bismo znali kad počinje ljudski život, znali bismo od kojeg trenutka je prema svim konvencijama, ustavima i zakonima, zabranjeno uništiti , tj. ubiti tu osobu.
sve ostalo je relativiziranje.

nije relativiziranje (pa čak i zakoni navode iznimke). nego sagledavanje činjenica. prije svega je davanje embriju (blastociste ili kako da to već nazovemo) status osobe jako je diskutabilno pitanje. jer ako je embrij osoba, onda to žena koja ga nosi (više) nije. sasvim jednostavno je tako. to ne znači da netko u svom svjetonazoru embriju ne može dati status osobe, ali mora biti svjestan da istovremeno negira svu osobnost i sva prava koja iz toga proističu ženi tj. majci. onda sva njena prava su podređena njegovom pravu ne samo po pitanju odluke mora li ga roditi ili ne, nego u svim drugima.

floskula "pravo na život" ne znači sama za sebe ništa. pravo na život ne znači pravo na korištenje tuđeg tijela ili tuđeg života, pa i ako je životno potrebno. i to je ono najbitnije. to što je žena spremna prihvatiti trudnoću i dati embriju svoje tijelo da se razvije, ne znači da taj embrij ima pravo na to niti da ima pravo mimo njenog prava na život i zdravlje (koje joj je recimo ugroženo tim embrijem tj. trudnoćom). i to ne znači da ga ona "ubija" time što mu svoje tijelo ne daje na upotrebu, jer bi po tome svatko tko drugome ne da prijekopotreban bubreg bio ubojica.

[vertex]

jer ako je embrij osoba, onda to žena koja ga nosi (više) nije. sasvim jednostavno je tako.

I daj, please objasni mi ovo. Meni se ovo ne čini istinitim, dakle ne vidim da je jednostavno tako.
I samo da podsjetim, ja ne bih ukinula postojeće pravo na pobačaj, ako je važno svrstati se.
Da mi ne bi počela o ženama koje su uživale u seksu

[mujica]

ako je to sve u očima promatrača (tj. ako je doista sve tako relativno), čemu onda zakoni koji bi silili i one koji drukčije gledaju na to da čine jednako kao oni koji su pisali zakone?

[ina33]

ako je to sve u očima promatrača (tj. ako je doista sve tako relativno), čemu onda zakoni koji bi silili i one koji drukčije gledaju na to da čine jednako kao oni koji su pisali zakone?

Zbog konvencije koja prevladava u nekom društvu? Mislim, zašto će nam uopće zakoni? Zašto će zakoni bilo kojoj državi? Pri čemu imaš varijacije palete od ozakonjivanja istospolnih zajednica do naloga za nošenjem burki do zabrane nošenja burki. I onda - di je tu "istina", što je, u konačnici, ispravno? Ne kužim pitanje...

[Ifigenija]

Gledao sam onu emisiju In medias res u kojoj je sudjelovala lijepa teta iz Rode. (pod kojim se nickom krije ovdje?)

I primijetio sam da svi sudionici jako dobro znaju kad počinje život i to poistovjećuju s nastankom ljudskog bića.
Po jednima spajanjem jajašca i spermija, po drugima implantacijom oplođenog jajašca u maternicu, po trećima kad se formiraju organi, po petnaestima tek pri porodu.

Ja fakat ne znam u kojem trenutku nastaje potencijal za život (možda i prije spajanja jajašca sa spermijem). Kad nastaje život, a kada nastaje ljudske biće.

Pretpostavljam da je u ovim rapravama najvažnije kad nstaje ljudski život.
Jeste li u međuvremenu došle do tok odgovora (da ne čitam sad sve stranice rasprave tražeći odgovor)?????

Ajmo reći - ako nešto tijekom vremena postaje ljudsko biće, onda to nije ne-ljudsko biće koje u jednom trenu klikne, pa postane - ljudsko biće. To je ljudsko biće u nastanku. Zapravo, ja mogu to samo uvjetno reći, a evo i zašto.

Nisam sigurna da ima neki stadij tog nezaustavljivog, pravocrtnog razvoja (koji je isti za sve, do trena smrti - nakon 14 dana od ovulacije, ili sa 140 godina ) koji bismo mogli nazvati - ne još ljudsko biće ili "taman ljudsko biće" ili ne-više-ljudsko biće. Ili moramo biti jasni, pa reći - dok nema oko - nije čovjek. Ili dok nema 154 g - nije čovjek A zašto ne bi bio? Ima li tko razlog zašto bi netko od 150 g bio čovjek, a od 30 g ne? Netko nikad nema oko, pa ga ne smijemo ubiti. Netko se rodi bez bubrega, pa je opet nečije dijete. Netko nema svijest - pa je čovjek.

Koja bi razlikovna komponenta bila u odnosu na čovjeka i ne-još-čovjeka? Ima li tko odgovor?

Ili ćemo ići do konzekvence ovakvog razmišljanja pa reći - čovjek je čovjek nakon što se rodi, a i ako je netko spreman darovati mu ljubav, skrb, pažnju i zajednicu. Jer objektivno - beba kojoj nitko to ne daje vrlo brzo neće biti čovjek. Po tome je pobačaj dozvoljen i legitiman do samog kraja, i nakon rođenja. Nije samo maternica pravo ili ne pravo žene - ona može prihvatiti ili ne prihvatiti bilo koji stadij roditeljstva; npr. ne da mi se više hraniti dijete, pa ga ne hranim jer to skučava moju slobodu? A sama ideja abortusa u kasnom stadiju trudnoće ježi kožu svakome, čak i radikalnim prochoicerima. Nešto u tome ne štima... i to je svima jasno.

Isto tako - zametak, embrij, štogod želite - jest čovjek dok mu netko nudi maternicu i prihvaća ga. Kad prestane prihvaćati - više nije živi čovjek, ne jer nije bio - nego jer mu netko nije htio pružiti život.

Život je dar - da bi živio, majka ti ga mora darovati. Ako ti ga uskrati - onda ga nemaš. Nema niti jednog života na zemlji koji nije nastao time da je netko drugi uskratio sebi nešto, da da život drugoj osobi.


I isto tako čovjek nikad nije neki generički čovjek - ili je beba, ili je star, ili je u pubertetu. Jedno u sebi, a opet stalno drugačije manifestirano, do smrti, kad prelazi u drugi oblik egzistencije... a zatim - po vjerskim učenjima - uskrsnuće, što je pak posve drugi oblik življenja.

Nitko ne može prstom uprijeti u neki "konačni" stadij čovjeka - kao da smo neki leptiri - pa postali leptiri, umrli kao leptiri nakon tri dana, i stvar jasna.

Čovjekova egzistencija očito nadilazi "ovozemljasko" - odnekud dolazi, prolazi, mijenja se, i onda opet dolazi. Ljudski život je trandscententalna stvarnost, i ja se ne usudim u njega dirati. Znam da je to razina koja me u svakom smislu nadilazi.

Ja nikako ne mogu zamisliti da uskratim nekome život i znam kako moj kratki tren na zemlji nije vrednota ako ga prisvojim i živim sebi za ćeif. Moje je mjesto jedna mala ćelijica u poretku života i svijeta i ako želim i potomstvu dobro - znam da mi je u interesu čuvati, afirmirati život i poštivati njegove zakonitosti.

Recimo čak i da unutar prvih tjedana života postoji tren kad od hrpe stanica (iako je meni apsurdna ta sama ideja) postane čovjek - tko ima alate, mjerne jedinice da se ustanovi - jel još samo nakupina stanica ili čovjek? Koja bi žena dopustila takvo čačkanje i ustanovljavanje? I na koncu - tko bi bio spreman riskirati, svjestan da aparati griješe, ljudi griješe, sve griješi, i da je - ma što taj neki fikcijski aparat rekao - riječ ipak bila o čovjeku.