Ajmo reći - ako nešto tijekom vremena postaje ljudsko biće, onda to nije ne-ljudsko biće koje u jednom trenu klikne, pa postane - ljudsko biće. To je ljudsko biće u nastanku. Zapravo, ja mogu to samo uvjetno reći, a evo i zašto.mujica prvotno napisa
Nisam sigurna da ima neki stadij tog nezaustavljivog, pravocrtnog razvoja (koji je isti za sve, do trena smrti - nakon 14 dana od ovulacije, ili sa 140 godina ) koji bismo mogli nazvati - ne još ljudsko biće ili "taman ljudsko biće" ili ne-više-ljudsko biće. Ili moramo biti jasni, pa reći - dok nema oko - nije čovjek. Ili dok nema 154 g - nije čovjek A zašto ne bi bio? Ima li tko razlog zašto bi netko od 150 g bio čovjek, a od 30 g ne? Netko nikad nema oko, pa ga ne smijemo ubiti. Netko se rodi bez bubrega, pa je opet nečije dijete. Netko nema svijest - pa je čovjek.
Koja bi razlikovna komponenta bila u odnosu na čovjeka i ne-još-čovjeka? Ima li tko odgovor?
Ili ćemo ići do konzekvence ovakvog razmišljanja pa reći - čovjek je čovjek nakon što se rodi, a i ako je netko spreman darovati mu ljubav, skrb, pažnju i zajednicu. Jer objektivno - beba kojoj nitko to ne daje vrlo brzo neće biti čovjek. Po tome je pobačaj dozvoljen i legitiman do samog kraja, i nakon rođenja. Nije samo maternica pravo ili ne pravo žene - ona može prihvatiti ili ne prihvatiti bilo koji stadij roditeljstva; npr. ne da mi se više hraniti dijete, pa ga ne hranim jer to skučava moju slobodu? A sama ideja abortusa u kasnom stadiju trudnoće ježi kožu svakome, čak i radikalnim prochoicerima. Nešto u tome ne štima... i to je svima jasno.
Isto tako - zametak, embrij, štogod želite - jest čovjek dok mu netko nudi maternicu i prihvaća ga. Kad prestane prihvaćati - više nije živi čovjek, ne jer nije bio - nego jer mu netko nije htio pružiti život.
Život je dar - da bi živio, majka ti ga mora darovati. Ako ti ga uskrati - onda ga nemaš. Nema niti jednog života na zemlji koji nije nastao time da je netko drugi uskratio sebi nešto, da da život drugoj osobi.
I isto tako čovjek nikad nije neki generički čovjek - ili je beba, ili je star, ili je u pubertetu. Jedno u sebi, a opet stalno drugačije manifestirano, do smrti, kad prelazi u drugi oblik egzistencije... a zatim - po vjerskim učenjima - uskrsnuće, što je pak posve drugi oblik življenja.
Nitko ne može prstom uprijeti u neki "konačni" stadij čovjeka - kao da smo neki leptiri - pa postali leptiri, umrli kao leptiri nakon tri dana, i stvar jasna.
Čovjekova egzistencija očito nadilazi "ovozemljasko" - odnekud dolazi, prolazi, mijenja se, i onda opet dolazi. Ljudski život je trandscententalna stvarnost, i ja se ne usudim u njega dirati. Znam da je to razina koja me u svakom smislu nadilazi.
Ja nikako ne mogu zamisliti da uskratim nekome život i znam kako moj kratki tren na zemlji nije vrednota ako ga prisvojim i živim sebi za ćeif. Moje je mjesto jedna mala ćelijica u poretku života i svijeta i ako želim i potomstvu dobro - znam da mi je u interesu čuvati, afirmirati život i poštivati njegove zakonitosti.
Recimo čak i da unutar prvih tjedana života postoji tren kad od hrpe stanica (iako je meni apsurdna ta sama ideja) postane čovjek - tko ima alate, mjerne jedinice da se ustanovi - jel još samo nakupina stanica ili čovjek? Koja bi žena dopustila takvo čačkanje i ustanovljavanje? I na koncu - tko bi bio spreman riskirati, svjestan da aparati griješe, ljudi griješe, sve griješi, i da je - ma što taj neki fikcijski aparat rekao - riječ ipak bila o čovjeku.
 |
|||
