Je, u knjigama, u pouci Sv. Pavla, u Teologiji tijela Ivana Pavla II, i u Božjem naumu, no
ne vjerujem da je tolika količina svetosti prisutna svakodnevno u tvom, mom krevetu i u spolnom životu većine katolika.
Ima ih, sigurno da ima, ali da se svaki put uzdiže na razinu svetosti "čin bračnog sjedinjena" (malo mi je pun kufer tog izraza, osobito vezano uz preziranje MPO-a u tom kontekstu) , naprosto sam sigurna da se to ne događa kod svih sudionica ove rasprave, ne odišu mi time, svetosti u cjelokupnom životu, pa i u seksu.
Žao mi je, ali inspirativnu religioznost pročitala sam na drugim mjestima, ovdje baš i ne.
Božja nas riječ poziva na svetost, zaista na svetost u svemu, ne na osrednjost, ono tek da ispunimo pokoju Božju zapovijed i da ne sagriješimno preko svake mjere, nego na trud da se što više približimo idealu svetosti.
Pa sad, ako u tom silnom trudu, kao učenici koje roditelj potiče da se trude za što veću ocjenu, postignemo i trojku, bit će dobro.
Tako se možemo truditi i u spolnom životu, a da svakome ne uspijeva taj trud i da može otići u nešto drugo, puno gore, pokazuje i povijest i sadašnjost ljudi iz crkvenog života koji su svoju spolnost podredili duhovnosti, ali ju nisu uspjeli kanalizirati pa je otišla čak i u zlostavljanje...
Kad je Sv. Pavao pozivao da onaj tko može, ako može, ostane u celibatu, a tko ne može, neka se ženi i udaje, što prije (volim kolokvijleno izražavanje, bez citata), nije to s budalastom namjerom rekao.
Seksualna je energija silno jaka i silno pokretačka, ne govori se o njoj samo u kršćanstvu, znaju oni koji su više o istočnjačkom poimanjue svijeta informirani koliko je važno usjerenje iz korijenske čakre prema više (ne, neću se prikloniti istočnjačkim sektama, čege se ko vraga boje u KC)
,
ali ako se ne može, ne treba susprezati tjelesno mimo svoje snage jer se postigne agresija i usmjerenje u krive kanale.
Oni koji uspijevaju u celibatu u potpunosti (nije on smišljen samo radi očuvanja bogatstva Crkve i vremena svećenika tako posvećenih zajednici, a ne biološkoj obitelji), razviju takvu silnu, nevjerojatnu duhovnost, nešto što čovjek može duboko osjetiti, kao da tu snagu prisutnu u zraku možeš nožem rezati.
No, oni koji u tome ne uspiju, čine silne štete i sebi i drugima, gaje osećaj krivice, potiskujući stalno nešto što ne bi trebali, rađa se agresija koja se usmjerava i fizički i verbalno, negdje mora izaći, ili kroz autodestrukciju ili se usmjeriti prema drugima.
Nedavno sam čitala u jednom katoličkom časopisu (da ne bi bilo da je neki pljuvački kontra Crkve) kako je često među vjernicima prisutna jedna vrsta agresije prema drugima, neistomišljenicima, nešto što ljudi "sa strane" jednostavno osjećaju i što ih odbija od te religije.
Povezano je to i s "prisilnim" prihvaćanjem nekih vjerskih istina, dogmi, zapovijedi, za koje svi ljudi jednostavno nemaju dovoljne snage, a silno se trude,pa žive neprestani unutarnji konflikt.
Ispoljava se to kao svojevrsna agresija, najčešće se verbalizira (no nekad se kreće i u svete ratove i u oštro kažnjavanje hereze) i zato se ljudi pitaju - a gdje je taj mir koji bi ti trebala dati vjera?
Pa nema ga, zato što svačiji temperament, snaga volje, emocije..., nisu sposobni za sve, čovjek pred sebe postavlja ciljeve čak i više nego što je i sam Bogočovjek to uspio (i Isus se znojio krvavim znojem u Maslinskom vrtu i molio ako je moguće, da ga mimoiđe muka, ono što zna da ga čeka). Onda čovjek, da bi bio što veći vjernik, više druge uvjerava riječima u ono što sam ne uspijeva živjeti.
Nastavit ću o MPO i kontracepciji, moram sad stati na trenutak jer sam u inspiraciji nekud otišla
Originally Posted by Cubana
