KC i MPO

[Ifigenija]

Hipotetski ti odgovaram. Zakon kaže nek' se j...A hipotetski, ako posluša zakon možda na kraju bude imala željeno dijete. Muškarac se može j... koliko hoće, neće imati dijete. Pošteno?

Pošteno ili ne, ali tako je to. Sama žena može imati, sam muškarac ne. Da li moraju biti ravnopravni?

Ustvari, lako je nama koje smo našle svog producenta sperme, pa ako je još upakiran u dobru ambalažu i ima debeli džep...Smijemo li mi diskriminirati one koje nisu to našle? I to zakonski diskriminirati. Zar to nije licemjerno, a možda i zlobno.

Malo me večerašnje "Provjereno" potaklo na ovakvo razmišljanje...

!

Kad bih ja napisala listu svega onoga što nisam našla, dobila i što mi fali to bi isto bila potresna lista, pa koga briga. Nitko mi na uputnicu neće dati ono što ja mislim da bi meni trebalo.

Dostupnost MPO-a stvara iluziju da mi možemo i trebamo dobiti sve. Have it all, po svaku cijenu, preko mrtvih, i to doslovce, ako treba.

Pa nije dijete nečije pravo; za dijete treba tata i mama.

U djetetu žive očevi geni; brinemo se da li jedemo pesticid ili hormon straha od zaklane životinje, a genetski kod u čovjeku - glupost, sve dok ja imam koga prošetat parkom, da nisam sama!

Moja djeca se guraju u svaki zagrljaj mene i mogu muža. U svaki ples. Oduvijek, od kad su propuzali. Oni nekako znaju i osjećaju odakle su potakli, i gdje im je mjesto. Uguraju glave između naših trbuha i budu u našem zagrljaju dok se ne pustimo. Oni nekako znaju da nisu ni mamini ni tatini, nego u tom prostoru između nas.

[isvetica]

!

Kad bih ja napisala listu svega onoga što nisam našla, dobila i što mi fali to bi isto bila potresna lista, pa koga briga. Nitko mi na uputnicu neće dati ono što ja mislim da bi meni trebalo.

Dostupnost MPO-a stvara iluziju da mi možemo i trebamo dobiti sve. Have it all, po svaku cijenu, preko mrtvih, i to doslovce, ako treba.

Pa nije dijete nečije pravo; za dijete treba tata i mama.

U djetetu žive očevi geni; brinemo se da li jedemo pesticid ili hormon straha od zaklane životinje, a genetski kod u čovjeku - glupost, sve dok ja imam koga prošetat parkom, da nisam sama!

Moja djeca se guraju u svaki zagrljaj mene i mogu muža. U svaki ples. Oduvijek, od kad su propuzali. Oni nekako znaju i osjećaju odakle su potakli, i gdje im je mjesto. Uguraju glave između naših trbuha i budu u našem zagrljaju dok se ne pustimo. Oni nekako znaju da nisu ni mamini ni tatini, nego u tom prostoru između nas.

A ti si muža birala baš po genetskom kodu.

[Kaae]

Moja djeca se guraju u svaki zagrljaj mene i mogu muža. U svaki ples. Oduvijek, od kad su propuzali. Oni nekako znaju i osjećaju odakle su potakli, i gdje im je mjesto. Uguraju glave između naših trbuha i budu u našem zagrljaju dok se ne pustimo. Oni nekako znaju da nisu ni mamini ni tatini, nego u tom prostoru između nas.

Prekrasno. Tvojoj djeci. Neka djeca se guraju samo mami u trbusinu, neka tati, a neka teti u SOS selu ili u nekom domu. Neka nikome.

I ovi bez mamine i tatine trbusine takodjer odrastaju, vrlo cesto, u sasvim normalne ljude. Meni nista ne fali, stvarno, a odrasla sam u samohranoj obitelji.