Vise puta se na na ovom topiku spominje liberalni svjetonazor (sto god to trebalo znaciti), te “dogme” liberalnog svjetonazora. Pa mi se cini da je doslo vrijeme da to stavimo malo pod lupu. Liberalni svjetonazor nije zasnovan na dogmi kao bazi. Preciznije receno dogme se mogu tu i tamo pojaviti, kao i u svakoj disciplini, bila ona filozofija, znanost, umjetnost, zanat ili nesto trece. No tu je, dogma ako se pojavi, nusprodukt, ne baza i osnovno polaziste. Pa tako na newtnovu mehaniku dolazi kvantna fizike, te se ne treba cekati 300 godina da bi se potvrdilo „ipak se krece“. No pretpostavljate da mi nije cilj razglabati o liberalizmu. Nije.

Nije mi ni cilj razglabati o sebi, ali posto sam ja pretpostavljam svrstana u tu grupu „liberali“ (sto god to trebalo znaciti) vazno mi je reci:
Ja sam seni. I kao seni stojim iza svega sto pisem i mislim. Ne trebaju mi nikakvi izmi za to, a pogotove ne takvi koji ce mi posluziti kao dues ex machina, kada postane gusto. Moje vrijednosti su humanisticke i demokratske vrijednosti, duboko ukorijenjene u etiku koja je imanentna ljuskom rodu i evolucijski su se razvijala paralelno.

To je takode vazno za reci, jer duboko sumnjam u te latentno ponavljajuce teze, kako se tu zapravo radi o larpulatizmu, koji se iscrpljuje u intelektualiziranom brbljetanju, koje je odvojeno od zivota ljudi i njihovih problema, te relativizira vrijednosti i etiku.
Ne samo da u to duboku sumnjam, sigurna sam da to uopce nije tocno.

Druga vazna tocka je to stalno ponavljanje “idealog” u odnosu na ljubav, pravdu, obitelj, dijete, ovo, ono. Sto je idealna predozba necega?
Da li je to okov ili okvir? Pretpostavljam da nam je svima potpuno jasna razlika izmedu okova i okvira.
Okovi su staticni. Okovi guse. Okovi ne razvijaju. Okovi nisu zivotni. Okovi okovljavaju. Cak i onda kada su od dijamanata, zlata, ili ljubavi.

Okviri su dinamicni. Okviri ohrabruju. Okviri tjeraju na razvoj. Okviri su zivotni. Cak i kad su satkani od trnja. Okviri uokviruju, preklapaju se, mijenjaju geometriju, oblik. Okviri daju. I korjenje. I krila.
Mi smo na roditeljskom forumu, pa pretpostavljam da razumijete sto zelim reci. Mi podizemo djecu okvirima, ne okovima.

Ako bi ovako uopceno rekli sto je “idealna” obitelj? Mama, tata, dijete. Naravno povijesno gledano, u smislu zajednickog zivljenja, ovisno o vremenu i mjestu, tu su i baka, dida, teta, stric, ujak, necaci…
Pa posto mi ljudi zivimo u tom preklapanju opceg i pojedinacnog, sto to konkretno znaci?
Da li je taj recimo „ideal“ maksimum maksimuma, jedino cega smo mi dostojni, a sve ostalo je minimum minimuma, zadovoljavanje mrvicama. Da li je to okov ili okvir?

Ako je to maksimum maksimuma, sto ne bi drustvo, drzava, svaki pojedinac trebao traziti od sebe i od svih nas upravo to? Mama tata dijete. U kamen uklesano.
To se da lako provesti. Povijest nam to zorno pokazuje.
Ne mora to cak ni biti „vrli, novi svijet“ , ako ste na to pomislili. Moze biti Truman show. (I inace tko bi pametan uopce uzeo Huxley-a kao reference s toliko negativnih konotacija, sve se to da puno lijepsed upakirati, pa i zivimo u dobu brandova)
Sto nije privlacan I lijep taj Truman show? Sunce, kucice u cvijecu, mamice i djecica se igraju u vrtu, tate odlaze i dolaze s posla. Ma prava idila. Kako zivot moze biti lijep I harmonican. Maksimum maksimuma. Jer mi to zasluzujemo! Wou! I ni cenat manje. Jer to bi znacilo ici ispod svog maksimuma, ispod svoje vrijednosti. Da li bi se vi odmah preselili na tu razglednicu?

Ja ne bih. Ma koliko privlacna bila. A privlacna jest. Jako. Pogotovo, kada si umoran, iscrpljen, kad ti zivot stavlja kamenje na put, kada moras donosti teske odluke, svaka je kriva, a donijeti je moras.
Sto mi nedostaje? Nedostaje mi autenticnost. Nedostaje mi zivot. Zivot nije razglednica i to jos nacrtana tudom rukom. Nedostaje mi sloboda. Sloboda odluka. Pravih, krivih, mojih.

Teska je ta sloboda. Krvava, naporna, rekose i pjesnici i pisci i umjetnici i filozofi. I obicni ljudi. Mnogi od nas. Ali vrijedi svakog napora, svakog centa. Ona je okvir, koja iz nas cini ono sto jesmo ljudi. Misleci, osjecajuci, stvarajuci ljudi.

Ako jos nije jasno sto mislim sa okvirima i okovima, biti cu malo plakativnija.

Sto je idealni, sto je promaseni zivot? Sto je osrednji zivot? Sto je taj maksimum maksimuma? Okov truman showa. Ili nesto drugo?

Da li je zivot Cvijete (oprost cvijeta, u ime je visih ideala) i njene mame promasen zivot? Ili njen maksimum maksimuma?
Sto je Teslom?
Sa Mozartom, koji je bio i genij i tata? Sa Slavom Raskaj? Rosom Luxemburg?
Keith Haringom? Mojom bakom? Tvojom bakom?
Susjedom iza ugla? Uciteljicom tvog sina? Prodavacem u ducanu? Koliko nas je?
Svih nas koji se ne nalaze na razglednici Truman showa?

Da li su to minimumi minimuma? Osrednji zivoti? Promaseni zivoti?
Ili samo nasi zivoti? Fantasticni, autenticni, zivotni? Uokvireni, ne okovani.

Eto, to bi bilo to. Pateticno je, znam. To ja radi ravnoteze u svemiru.