Znam kako ti je
Kad sam rodila prvu kćer sam bila jako mlada (21-22 godine), na zadnjoj godini faksa, željna putovanja, puna ambicija za ''karijeru'' nakon faksa (da nisam rodila, bila bih bez problema stavila sve u 2 kufera i seljakala se i po državi i van države u potrazi za usavršavanjem i poslom).
Beba je sve izokrenula naopačke ! Bila sam pod velikim pritiskom da izguram faks i diplomiram u roku. To sam obavila, ali da bih riješila sve ispite i napisala diplomsku radnju, morala sam već jako rano pronaći dadilju i izbivati od kuće. Dojila nisam uopće, samo da bih mogla nesmetano odlaziti na predavanja. Zbog svega toga je jako, jako trpjelo naše povezivanje, a ja sam stalno bila rastrgana između uloge revne studentice i dobre mame. I nekako bi mi se uvijek činilo da mi je više stalo do faksa nego do vlastitog djeteta. Pa bih upala u depresiju, naravno....
Kad danas pogledam naše fotografije snimljene tih prvih mjeseci, osjećam se grozno. Nigdje se ne smijem iskreno. Svugdje imam neku kiselu facu, umrtvljeni pogled u očima.
Mala bi mi često bila kod mojih roditelja (da stignem sve obaviti), pa bih se i zbog toga osjećala grozno. Fizički bi mi bilo lakše - sve bih stigla, ali sam se u srcu osjećala kao nemajka.
Uglavnom, sve ovo pišem jer vjerujem da naše životne okolnosti u trenutku kada postajemo majke uvelike uvjetuju kako ćemo se u toj ulozi snaći.
Netko rodi premlad (ili se osjeća nespremnim za tu obavezu), netko pati jer nema riješeno stambeno pitanje, netko treći pati jer nema posao, a četvrti - odnosno četvrta, jer nema pravu podršku partnera / supruga ... Mislim da je problem u tome što sve mi maštamo kako ćemo prvo završiti faks, pa se zaposliti, situirati, zaljubiti se do ušiju, ''hodati'' s dečkom bar 3-4 godine prije vjenčanja, putovati zajedno, uštedjeti nešto, vjenčati se (imati super romantično vjenčanje), skućiti se, i tek onda raditi na bebi...Nakon rođenja se vidimo u sunčanoj, super uređenoj dječjoj sobici (kao iz američkih filmova), kako dojimo super slatku mirnu bebu zavaljene u velikoj pletenoj stolici za ljuljanje.
Ali to su,naravno, samo pusti snovi. Stvarnost je brutalno drugačija.I kad nas lupi naša stvarna svakodnevnica, sa svim frustracijama (koje muče svakog normalnog čovjeka), osjećamo se nekako prevareno. I želimo pritisnuti ''undo button'' i vratiti sve na staro.
Zaboravljamo ono najvažnije : biti zahvalni od srca na zdravoj bebi i na svakom danu kojeg provodimo zajedno. Svi se fokusiramo na negativnosti (manjak slobode, novca, slobodnog vremena, noćnih izlazaka, uređivanja kod frizera / kozmetičarke, lutanja po trgovinama s prijateljicama, dokonog ispijanja kava, ludih ljetovanja) a ne vidimo , odnosno ne razmišljamo o tome, koliko parova u našoj okolini ne može imati djecu, koliko njih - nažalost - ima bolesno dijete, koliko naših prijatelja i prijateljica koji su samci žude za stalnom vezom / brakom i djetetom (panično brojeći godine koje lete).

Da završim napokon Tvoji osjećaji su sasvim normalni i ne moraš se gristi. Sve će doći na svoje. Prvi mjeseci su jako teški, pogotovo s prvim djetetom. Ja sada čekam drugo dijete (koje smo, za razliku od prvog, planirali) - prošlo je dosta godina, neke stvari sam u međuvremenu obavila (u životu), imam supruga kojeg obožavam, ne moramo se brinuti za krov nad glavom, ali frustracije su svejedno uvijek prisutne. Baš je ljudsko prokletstvo što nikad nije u cijelosti zadovoljan ! Recimo, mene sad kopka to što nemamo drugu dječju sobu, nego samo jednu. Jako važno ! Koliko obitelji stanuje u daleko manjim stanovima ! Željela bih imati više novca / ušteđevine, da ne moram zbrajati troškove i planirati / raspoređivati potrošnju par mjeseci unaprijed. Haha, tko ne bi ! Uhvati me blaga nervoza kad shvatim da sljedećih par godina ja i MM nećemo moći zajedno otputovati na kojih tjedan dana. Jako važno - neće svijet nigdje pobjeći.

Potrudi se biti smirena, osloboditi se takvih nekakvih opterećujućih misli, i traži svoju veliku sreću u pojedinostima