Ja svom djetetu neću nikad kupiti mobitel.
Kupit će si ga sama od prve plaće koju zaradi.
To je moj stav.

Škola nam je blizu i nema potrebe zvati me na mob. da dodjem po nju ili javljati mi da je duže u školi jer ću i ja tada biti na poslu s kojeg nemrem mrdnuti.

Imam priču (dogodilo se prije par dana kolegici iz engleskog).

Sat engleskog. Učeniku zvoni mobitel. Svi pogled u njega, on se javi.
Učenik: "Ne mogu sad pričati, u školi sam, na satu!"
Nastavnica izbezumljena, ne može vjerovati svojim očima, gleda u učenika par sekundi bez riječi.
Učenik: "Dobro, tata, nazovem te kasnije!"
Nastavnica konačno dođe k sebi i sad slijedi razgovor o tome da to što ima mobitel na satu da to nije u redu i oduzima mu mob. Tata mora doći po njega.

Slijedi odmor, nastavnica (koja je ujedno i razrednica tog učenika) sjedi u zbornici, odjednom zvoni oduzeti mob. Ona se javi, s druge strane tata, treba sina. Odmah je dobio poziv da dođe i po sina i po mob.
Trebao ga je bez veze, onak. Pa ga zove usred sata.

:sad mi treba onaj smajlić koji si puca u glavu