Mi smo klincu kupili mobitel u petom razredu, kad je krenuo na treninge u drugi kvart. U međuvremenu smo se naslušali svega jer je bio jedan od zadnjih u razredu koji je dobio mob. Tako da sam bila čisto sretna kad je nastupio objektivan razlog da mali dobije mob, pa da skinemo tu temu s tapete.
Sada potroši bon brzo, i onda ostavlja mob doma, tako da moramo izričito napominjati da ga mora uzeti sa sobom i držati upaljenog. Nije puno ta stvarca doprinjela osjećaju sigurnosti i mogućnosti da dopremo do djeteta kad je vani. Da, koristi ga da nas nazove i zatraži produžetak izlaska. :/

Ali kad je bio četvrti razred jedna curica ga je krenula maltretirat preko mobitela (svog) tako da se rasplakao. Ta ga je mala vidjela dok je bila sa svojom rođakom koja ide u razred s našim klincem, i nagovorila rođaku da joj da njegov kućni broj. I kad ga je krenula zvat nije prestajala, zvonilo je i zvonilo, a kad se javio ona je pričaka gluposti ili se cerekala. To je trajalo, zvonilo je cijelo popodne, pa smo se mi javljali da je skuliramo, ali onda je samo poklapala slušalicu. Na kraju smo upisali taj broj u memoriju telefona kao "zabranjeni broj" čiji se pozivi ne primaju.
Zašto to iznosim ovdje?
Zato što se nadam da će ta priča potaknuti roditelje sitne dječice da s njima porazgovaraju o mogućnostima zloupotrebe - s obje strane, i kao moguća žrtva i kao mogući telefonski progonitelj. Uvjerena sam da roditelji one male nisu imali pojma što ona radi.
Nezgodno je što, kad zovu s mobitela, ne možete stupit u kontakt s roditeljima, kao što možete ako zovu i gnjave s kućnog telefona.