da, mozda sam ga trebala vec prijaviti....kad je jednom prilikom zbilja poludio (ma, ne znam kako to opisati), cak i nismo bili sami! dakle, imam svjedoka...ja sam se smrzla, ukipila, naprosto nisam mogla vjerovati da se to dogadja, umjesto da reagiram....grozno...i sam razvod prosao je bez naseg razgovora, ne znam ni zasto, on je htio, ja pristala, nije zelio razgovarati. razumijem da mogu postojati problemi u braku, nesavladive razlike, al nisam mislila da je osoba koja ce to rijesiti nasiljem. nisam se mislila opravdavati, nego ljudski i razumno rastati. i nakon godinu dana, cak i pred svojom mamom on mi prijeti kako ce me, u najmanju ruku, pljusnuti....cini mi se da ni njegovi roditelji nemaju vise nikakve kontrole, ne slazu se s njim i ne odobravaju al su jednostavno digli ruke, od njega i od nas dvije. tako smo mi prepustene njegovoj volji. upravo tako, igra moci. jasno mi je da zakon nastoji omoguciti ocu sto vise vremena sa svojom kceri, ali, dal je to to? mislim, nosila sam tesku trudnocu, htjela da joj bas on bude otac, molila ga da bude s nama sto vise jos kad smo bili zajedno. a sad ga se bojim i priznajem, nemam volje boraviti s njim. nemam povjerenja, ne znam kako ce reagirati, malena mu je uvijek na zadnjem mjestu (to me posebno boli). da se njoj nesto dogodi, on je i dalje od zadnjeg mjesta osobe koju bih zvala za pomoc....mora li to tako? prijeti da ce me prijaviti centru za socijalnu skrb, da se ne slaze s mojim odgojem (a on nikad, i uopce nikad nije ni sudjelovao)...zar zaista ima kontrolu nad nama do njene punoljetnosti? stvarno ima te ovlasti? mogu li se ja kome pozaliti na njega, osim prijaviti nasilje policiji? uopce, dal je to dobra ideja? ne zelim da malena raste bez oca, nikad i nisam, al ne znam kako joj (uskoro) objasniti da on nikad nema vremena i zasto zeli mamu pljuskati na nasem susretu...malena mi je sve, spremna sam uciniti stogod treba za njeno dobro, al ne zelim stvarati priliku da je povrijedi, kao sto je to vec i ucinio, meni i njoj.