evo mog iskustva s "odvraćanjem pažnje" - stvar je u tatinom stavu.
ako je tata potpuno smiren i uvjeren da može smiriti/ uspavati/ što god dijete bez cice, on će u tome i uspjeti.
a većina tata koje sam ja vidjela na djelu se odmah unervoze, počnu govoriti "vidiš da hoće cicu, ne mogu ga/ju ja smiriti" i tu je priča gotova.

mislim, ovo vrijedi za sve, ne samo za tate.
npr. jučer smo bili kod frendova čija 1,5 godišnja curica nije htjela zaspati popodne. tata je probao par puta po 3 minute i odustao jer "vidiš da neće spavati bez cice", mama je davala cicu ali ni to nije palilo pa je i ona već bila izmorena.
i onda ja odlučim uspavati malenu, jer sam se osjećala totalno smireno i totalno sam bila uvjerena da ću je baš ja uspjeti uspavati. otišle smo u sobu, legle na krevet, ja joj počela pričati snjeguljicu i negdje na pola priče malena je zaspala, bez suza, bez negodovanja.
kužite kaj hoću reći?