mayato prvotno napisa
I moja je od rođenja konstantno samnom, zato što želim da bude u mom društvu, da joj pričam, da ju učim, da plešemo, da pjevamo...znala mi je reći baka od muža:"Joooj, pa kaj, mi smo svoj ostavljali u kinderbetu, malo su plakale, malo su gledale pa bi zaspale kaj ti svoju stalno cukaš sa sobom?"
Pa meni je nepojmljivo da ja, npr., kuham, perem, lakiram nokte i slično, a mala plače u kindrebetu i vapi za mamom ili tatom, a ja ju pokušavam na taj način "naučiti", a na kaj? Pitam ja vas? Na kaj da naučim dijete dok je samo u sobi i plače? Na samoću? Na osjećaj straha? Na osjećaj da nema nikoga?
Ma daj, pa te su metode ukinute u 18.st. kad su konačno ljudi osvjestili da su djeca mali ljudi koji zahtjevaju osjećaje, nježnost, majčinu blizinu...Što je sa svim plemenima gdje majke nanašaju svoju djecu posvuda, ali doslovce posvuda, na rijeku gdje peru robu, na polje, ma svuda...I onda su oni, kao primitivniji, a mi smo kao moderno društvo?
Djeca moraju biti uz nas, moraju znati da smo tu i da ćemo uvijek biti kad nas zatrebaju, a posebice dok su tako mali da razviju normalnu emocionalnu ličnost...Prve 3 godine su najvažnije za djetetov psihički razvoj...Zašto im ne pružiti blizinu i sigurnost...Koja je svrha cry-out metoda i osamostaljivanja tako male djece?
Kakvog osamostaljivanja?
Ne vrijeđam ničije metode,samo smatram da je beba malena i nesposobna da se izbori za sebe i da smo mi, roditelji, ti koji joj trebamo pružiti osjećaj sigurnosti, a taj osjećaj sigurnosti debelo proizlazi iz našeg prisustva uz dijete, bilo to u sobi, bilo u dnevnom boravku - dijete zaslužuje našu blizinu.