Moj srednji je svaku večer nakon kupanjca i cice bio najsretniji kada sam ga spustila u krevetić,
kao da bi odahnuo, baš mu je pasao mir i tišina,
malo bi se namještao i zaspao za pet minuta, svaku večer u isto vrijeme, točno u osam.
Tako bi spavao puna tri sata sam u sobi, dok bi mi ostali ukućani bili u dnevnom boravku,
bavili se sobom, starijim djetetom, kućanskim poslovima ili kajgod.
To nam je bio hajlajt dana.
Nakon toga bi se probudio i krenulo bi cjelonoćno nacicavanje, svakih pola sata.
Sa ovom ostalom dvojicom nisam mogla tako, oni jednostavno nisu htjeli biti sami.
Da jesu, ne bih niti trenutka dvojila da ih stavljam spavati u kinderbet,
no nije bilo šanse, derali bi se čim sam ih počela spuštati, dok još plahtu ne bi takli...
Htjedoh samo reći da ne paše svoj djeci isto,
a ako nekom djetetu paše da ima svoj mir, ne vidim razloga zašto bi kinderbet bio zlo, dapače...