Učiti bebu da sama zaspe

[Pandora Aura Monroe]

Nije bitno da budu u kinderbetu, ali gdje da ih stavim prvih par mjeseci. Naravno, čim budu malo veće ići će na pod i u vrtić(mrežu) za blizance.
Ja mogu zaboraviti na mei tai i ostala pomagala za nositi djecu. Jer već nakon mjesec dana, ja više neću imati pomoć drugih od 0-24 i bit ću sama po cijeli dan s njima, dok muž ne dođe s posla.

Meni je baš sling bio spas u hendlanju blizanki dok u blizini nisam imala pomoć. Ne mogu ni zamisliti kako bi izgledalo da ga nisam imala. Što kad obje bebe plaču u isto vrijeme? Jednostavno mi nije bilo prihvatljivo da ostavim dijete da bespomoćno vrišti jer ja, eto, nemam dovoljno ruku.

Nisam za učenje djeteta da spava samo. Ako je neka beba takvog temperamenta i karaktera da joj odgovara mir, ona će to i pokazati - neće joj trebati poduka, ako nije, ne vidim svrhu prisilnog modeliranja osobnosti prema roditeljskim željama i potrebama. Vjerojatno oni koji posegnu za tom odgojnom metodom misle da je to zgodan način da si kupe malo mira, a pritom ne razmišljaju ili im nije važno kako će to utjecati na dijete.



Ali da dijete može naučiti biti kuš

[Peterlin]

Nisam za učenje djeteta da spava samo. Ako je neka beba takvog temperamenta i karaktera da joj odgovara mir, ona će to i pokazati - neće joj trebati poduka, ako nije, ne vidim svrhu prisilnog modeliranja osobnosti prema roditeljskim željama i potrebama. Vjerojatno oni koji posegnu za tom odgojnom metodom misle da je to zgodan način da si kupe malo mira, a pritom ne razmišljaju ili im nije važno kako će to utjecati na dijete.

Ovo sa djetetom koje voli mir imala sam doma. Moj mlađi sin je bio takav (i danas ima potrebu da komad vremena svaki dan provede sam sa sobom, tako je od rođenja). Ali stariji, taj je visio na meni kao mali oposum, pa sam se baš iznenadila kad je mlađi okrenuo na drugu stranu. Starijega sam uspavljivala na rukama ili ležeći uz njega, a mlađi me doslovce gurao od sebe. I bolje da je tako bilo jer bilo bi puno teže zadovoljiti ih da su imali iste potrebe.

Ne možemo utjecati na karakter djeteta. Ono na što možemo utjecati i što je meni puno puta spasilo glavu je uvođenje USTALJENOG RITMA kod beba - spavanje svaki dan u isto vrijeme, buđenje u isto vrijeme, jelo u isto vrijeme, igra u isto vrijeme... To ide negdje od šestog ili devetog mjeseca (kad odustanu od noćnog obroka) pa do treće godine. Čak i kasnije, taj predvidivi dnevni ritam puno pomaže. Mi smo se toga držali "ko pijan plota" i iako su naša djeca različita i imali jako različito ponašanje, neke fiksne točke dana bile su zajedničke. Znalo se da je ručak u toliko sati, večera u toliko, kupanje u toliko itd. I gosti su se morali prikloniti našem ritmu, sve je bilo tome podređeno, ali ja sam znala da nakon kupanja djeca idu u krpe i dan je (za njih) gotov. Osim prilagodbe zbog dobi, ni danas nema bitnih razlika.