Ja se osjećam slično, flopice. Kad sam rodila drugog, moj je prvi sin imao 5 godina, i tako je naglo narastao, preko noći.
Pred porod sam poljubila za laku noć malo dijete, a sutradan vidjela velikog klipana. I više mi skoro nikad nije bio onako mali (osim u rijetkim prilikama, na prvi dan škole i sl.). Nije više moje malo dijete.
I ja sam sad jako nostalgična - imam osjećaj da ono malo, moje prvo dijete, i ovaj samostalni momčić nisu skroz ista osoba. Topim se kad mi na trenutak da ruku ili legne na kauč naslonjen na mene (ali više ne stane na kraću stranicu kauča

).
I dalje je on moje dijete, ali nema više onog laštika što veže mamu s malim dijetetom, osobito jedinim.
Trebam se naviknuti da novu vrstu veze. Imam malog mazuljka pa me on stalno podsjeća na rane dane starijeg.