Jedna moja kolegica mi je pred mirovinu ispričala kako žali za djetinjstvom svoje djece jer, kad se sjeti tih vremena, vidi sebe kako užurbano posluje po kući i uvijek, dok pegla, kuha, neko od njene djece visi na rubu njene suknje. Sad joj je žao - njena djeca su odrasli ljudi i ne može vratiti vrijeme.
A nije ona jadna kriva; takvo je bilo vrijeme. Od mlade žene se očekivalo savršeno vođenje kućanstva, morala je ispuniti mnoga očekivanja.
Ja neću imati puno sjećanja na djecu koja me lovaju dok usisavam jer ja najčešće biram sjesti s njima na pod nego pospremati. Ali svejedno, tisuću je trenutaka koji nam kliznu kroz prste kao pijesak. Baš se bojim prolaznosti i zaborava. Jer kad se sjećaš, kao da te trenutke ponovo proživljavaš.
Kako da zapamtimo sve, i miris bebina tjemena, i prvi smijeh, i prvi dan škole?