znaš zato što si pročitala
 |
|||
|
|
|||
znaš zato što si pročitala
pa naravno da sam pročitala. otvorila,pročitala naslov, pomislila "oh,curica s autizmom" i počela čitati priču (koja je prepreprekrasna). Jesam pedagog po struci ali 90% ljudi termin autizam povezuje s kišnim čovjekom. Ma, ništa ne smeta što se zna iz naslova dijagnoza nego,eto, Davina često naglašava koliko je nedostajao taj dio slagalice da slika bude potpuna. Ma,mi smo se zapravo svi možda malo i previše ufurali u ekranizaciju nečijeg života. Mala kišna princeza imala je sreću da nađe takve roditelje, Oskar mami i papi u svim kategorijama.apricot prvotno napisa
Posljednje uređivanje od coolerica : 31.03.2014. at 12:51
ako mislite da naslov treba mijenjati, nema problema, nije teško izbaciti "kišnu"
nekako mi se činilo kako teleskop uz kišu ipak ublažava očitost
Davina, reci...
ma, ako ćete iskreno, ja sam od početka priče nekako sumnjala da će to biti završni dio slagalice. bez naslova. i još me čudilo, kako je meni laiku to palo na pamet, a svima koji su dolazili u doticaj s princezom, uključujući njenim roditeljima - nije.
davina je super objasnila taj dio, ne znam sad točno ponoviti - imala je tu "dijagnozu" djeteta koje je posvojeno, i zato nitko nije išao dalje.
meni je naslov super.
Ja se slažem s Coolericom, naslov odmah daje rješenje i gubi se napetost čitanja.
Meni je naslov lijep iako se slažem da dosta očito upućuje na dijagnozu. Ali i ja sam kao i Cvijeta i bez naslova jako rano imala misli upravo o toj dijagnozi. I ni najmanje mi to nije umanjilo ljepotu priče.
X!
Dodajem da sam u apstinencijskoj krizi...
hahah mi u apstinencijskoj krizi počeli tabore slagati..da se objasnim,ovako ispada da sam napala apricot (koja je moju cicu spasila i koju niko ne smije napadati). pred neki sam dan tek skužila da priča postoji i čim sam ju pročitala sam otvorila ovaj topic (isto prvi put) i moj je komentar dobrim dijelom nastao u žaru produkcije imaginarnog filma kojemu se ovdje slagala glumačka ekipa (iako su ti postovi možda i stariji,uopće nisam gledala datume..). Kao, uloge smo podijelili sad poradimo na naslovu i krenimo u Holywood. NHF apri <3
daj šuti, ja si sad mislim koja je tvoja sisa bila
ma briga me za naslov i vaše sise
svaki put kad se tema digne ja očekujem novi nastavak, samo me cimate
Lol!!
Uživila sam se gotovo ovisnički k'o u najbolji roman
Xma briga me za naslov i vaše sise
svaki put kad se tema digne ja očekujem novi nastavak, samo me cimate
Davinau svakom smislu!!!!!
Davina, hvala ti na nastavku priče...
kada sada pišeš, doista, nakon dijagnoze, puno toga princezinog dolazi "na svoje mjesto"
danas je dan oboljelih od autizma, i u dnevniku je jedna mama rekla da je dala otkaz kako bi bila uz sina i sve ostale mame su pričale koliko je nerazumjevanja i na koliko poteškoća nailaze.
hvala ti na nastavku priče o"našoj" princezi!
Hvala na nastavku. Sretan princezin dan!
Draga Davina, pročitala sam nedavno vašu priču od početka, u dahu .. da sam naletila prije i da sam morala čitati nastavak po nastavak poludila biToliko si dobar pisac i prekrasna majka! Hvala na nastavku i pusa prekrasnoj djevojčici!
Davina
nastavak!!!
X.
aaaaaaaaaa, tko je preselio Davinin post?!
Ma da bi čovek reč rekel...
joj Davina, predivno...
a ovo doslovno shvaćanje, do određene dobi imaju skoro sva djeca ...
Moj malac (10g.) učio je hrvatsku povjest i o tome kako su Nikola i Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan bili "pogubljeni" te i te godine.... Lovro je došao totalno zamišljen i pitao me kako su se pogubili... ja mu objašnjavam da su bili ubijeni i tu mi prizna kako je mislio da su se pogubili u šumi i čudio se kako ih još uvijek nisu našli...
Nakon ove tvoje životne price Davina čovjek nemoze ostati isti. Pomalo sam se i zasramila same sebe čitajući . Imaš snagu,ljubav,strpljenje...sve. Hvala ti sto si podjelila vaš život sa nama
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
:Davina kad ce nastavak? Cekam nestrpljivo
i ja isto isčekujem i bojim se da davina misli da je ne pratimo... jer komentiramo ovdje.
davina, piši.
mamma san, pa zadnji post je napisala ovdje, dakle prati ona, samo zena ima zivot, pa ne stigne mozda.
Hoćeš reći da mi, koje stalno škicamo ovdje, nemamo život?
Hoćeš reći da mi, koje stalno škicamo ovdje, nemamo život?
Evo me tu sam, nisam ja vas drage moje zaboravila nego eto sve mislim možda ovo poslije dijagnoze nije više vama tako interesantno ali se izgleda varam. Pa eto stiže nastavak.
Mi smo podnijeli zahtjev za školskog asistenta misleći da se samo po sebi podrazumijeva da če mo ga i dobiti. Naš veliki problem u dobijanju odobrenja je bio taj što je princeza već tri i pol godine funkcionisala i bez njega, naravno zahvaljujuči predivnim učiteljicama. I ako je život poslije dijagnoze postao malo lakši ipak su tu i dalje bili prisutni kojekakvi problemi i strahovi. Meni je tad bila najveća briga kako će princeza podnijeti skorašnju promjenu škole sa svim i svačim šta ta promjena donosi. I ako sam u životu jedan veliki optimista ipak su me proganjale misli da u srednjoj školi neće ići sve lako.
S time ,da princeza funcioniše i bez asistenta, u "centru za integraciju" su nam prvo odobrili asistenta na 10 sata sedmično, svaki dan po dva sata. Za početak samo toliko, da bi se princeza navikla na tu osobu, pa tako pri promjeni škole imala nekoga "svoga" kojeg če takoreči smjeti ponijeti u novu školu. A kad za pola godine krene u srednju školu dobit če asistenta na puno radno vrijeme. I tako je krenula potraga za asistenta. Tražili smo na sve strane,po kojekakvim organizacijama i udruženjima, dali smo čak i privatni oglas.Veliki problem je bio u satnici, mnogi su nas odbili i zbog toga, jer mislim deset sata sedmično je stvarno bilo malo. Mi smo se odlučili da princeza uvijek prisustvuje razgovoru, jer se ipak radilo o njenome životu. Ne da sam se ja nadala da če mi ona biti od pomoći, ja sam poznavala svoje dijete i znala sam da je neće nijedan asistent ovoga svijeta "omekšati" ili da če mu se nedaj bože nasmijati, ali sam mislila da je tako najbolje da asistent odmah zna u 'šta se upušta".
U institut su nam rekli da autistima sve promjene lakše padaju ako ih na vrijeme na njih pripremimo. Od tada smo mi sve što bi bilo na planu tog dana princezu unaprijed pripremali. Kad bi trebali gosti da dođu mi bi smo njoj navrijeme reci: ko dolazi, kad dolazi i naravno ,na njen zahtjev ,i kad odlazi. Izpočetka nam je teško padalo ,da naše goste kad bi se najavili ,odmah pitamo koliko dugo če ostati, ali sa vremenom smo svima objasnili o čemu se radi i imali su skoro svi puno razumijevanje. Mi nismo mogli da biramo ,autizam je izabrao nas. Jedino što smo mogli ,ili da skrhani plačemo na našoj sudbini ,ili da našu sudbinu izigramo i okrenemo joj se i izplazimo jezik i kažemo: MI smo jači od tebe. Naravno izabrali smo ovo drugo. I samimtime što bi posjete onda prolazile bez većih stresova i za nas i za princezu, mogli smo više da uživamo u njima. Naravno da je bilo i komentara kako smo se promijenili i kako smo sav svoj život poderedili princezi ali ti komentari me nisu ni najmanje dodirivali jer naš život je bio princeza.
Tako bi mi princezi dan unaprijed reci da sutra dolazi jedna teta koja če je možda odskora pratiti u školi i da treba da bude " ljubazna". Tete su dolazile i odlazile a princeza nije nikad bila " ljubazna". Jednima je ipak deset sata bilo malo a drugima opet i previše kad su vidjele " u šta se upuštaju". I tako poslije nešto dužeg vremena, kad smo mi već izgubili nadu da če mo ikog pronači, javlja se na naš oglas jedna teta koja bi se upustiala u avanturu zvanu naša princeza, i ako mi još nismo nikog našli ona bi došla da se upoznamo i da vidimo dali jedni drugima pašemo. Ja sam je na telefon odmah " upozorila" na samo deset sata, misleći ostaje joj samo još varijanta da joj je dest sata previše sa čudnovatom princezom, i da je najbolje da dođe sutra da mi imamo vremena princezu pripremiti na njenu posjetu.
Ja sam princezu od prvoga dana vaspitavala da ljude dijeli samo na ljude i neljude. Meni nije nikad bilo važno ko je koje nacije, koje boje kože, sa kim dijeli svoj krevet i u kojeg boga vjeruje bilo mi je samo važno koliko ljudstva nosi u sebe i ništa više.
Sutradan dolazi teta kojoj su bili deset sata dovoljni. Imala je 60 godina i htjela je da još malo zaradi jer joj je mirovina bila mala. Pripadala je vjerskoj grupi baptista, prepoznala sam to jer baptisti nose uvijek suknje nikad hlače i imaju duge kose često lijepo sapletene, a i ona sama mi je to rekla. Imala je tako divan miran glas mene je odmah opčinila. Da je princeza imala "pogled koji ubija" nije je nimalo iritiralo i iz te žene je izvirala mirnoća. Rekla nam je da ona nema iskustva sa autistima ali je voljna sve naučiti i da se mi nimalo nebrinemo da njoj nesmeta što je princeza totalno ignoriše ona ima dovoljno strpljenja i da če se to sa vremenom sigurno poboljšati. Meni je odmah upalo u oči ( sad bi moja princeza rekla a kako može nešto što se nemože dohvatiti upasti u oči) da ta žena nije ni našta mirisala. Ja istrenirana mojom princezom sam razvila čulo mirisa,na kojem bi mi pozavidio svaki policijski pas. Tete koje su prije dolazile ostavljale su iza sebe oblak kojekavih parfema, a frau D jednostavno nije ninašta mirisala pa čak ni na živo biće. Osim njenoga mirnoga glasa i to joj je bio još jedan plus. Ne da smo mi bili u mogučnosti da biramo ,mi bi smo pristali na frau D kad bih neznam ti ja našto mirisala, ali ovako je bilo bolje. I tako pred sami kraj osnovne škole princeza dobija školskog asistenta frau D. Dogovorili smo se da sutradan upozna sa učiteljicom i da je ona još posavjetuje kako da se ophodi sa princezom. Ja sam se nadala da če se princeza i frau D naviknuti jedna na drugu do završetka školske godine.
Hvala, Davina, na još jednom prekrasnom postu.
Posljednje uređivanje od Dalm@ : 10.04.2014. at 19:53
hvala
eto ti ga sad.
PA TKO ĆE DOČEKATI NASTAVAK???
Davina, oduševljava me vaš pristup. I oduševljava me vaša totalno posebna princeza. <3
ahahahaha
sanković, ti se navukla ko na seriju, ha?
apri, čitam davinu još od prvog posta...
navučena sam već jako dugo vremena... ona je razlog stalnog klikanja na forum.
dakle draga Davina...ovako nešto prelijepo već dugo nisam pročitala i to u jednom dahu....predivna princeza ima predivne roditelje....hvala ti na svakoj tvojoj rečenici
Davina svaki put
Jos kad bi stigla pisati svaki dan
Davina
Davina
Hvala!
Davina,cekamo..i cekamo))
Princeza i njen školski asistent nisu nikako zajedno funkcionisali. Prolazili su dani i dani a od princeze nikakva reakcija, pa čak ni ljutnja ili protest. Ja sam pokušavala nekoliko puta da "doprem" do nje i da mi bar na sekundu otvori svoje srce, ali nije i nije išlo. Mi smo od samoga početka imali poseban vid komunikacije. Dok je bila skroz mala često bi mi donosila slikovnicu i tražila slike koje su odgovarale njenome tadašnjem stanju, kad bi bila sretna nađi bi djevojčicu koja se smije pokaži bi prstom na nju i reci bi svoje ime. Isto tako kad bi bila tužna ili bolesna. Kad je već "porasla " i naučila pisati onda bi ona pisala sve što joj leži na srcu. Meni je dugo vremena trebalo da prihvatim taj vid komunikacije sa svojim djetetom ali kad sam na kraju vidjela da tako brže ,ili ponekad samo tako, mogu doprijeti do nje ja sam to prihvatila. Iz početka smo imali jednu teku u kojoj bi smo razmjenivali svoja mišljenja a danas je to tablet koji imamo i ona i ja. I poslije dijagnoze sam često sa njom komunicirala na taj način i ako sam sve više forsirala da samnom razgovara, što mi je hvala Bogu, sve bolje i bolje uspijevalo. Tako da sam vid pismene komunikacije nekako više upotrebljavala kad "zagusti" i ni na koji drugi način ne ide, kao sa njenim asistentom.
Sve moje pokušaje razgovora o toj temi ona je ignorisala do boli ,pa tako nije ni reagovala na moje sms- ove ili email-ove. Sva sreća je još bila u tome da je frau D uvijek bila staložena i nije od princeze ništa očekivala. Ali da joj u takoj situaciji i nije bila pomoč i to je bio fakt. Posavjetovala sam se sa učiteljicom i ona me malo smirila i rekla da je na njen zahtjev princeza dozvolila da frau D sjedi do nje i odobrila da je prati na odmor i da zasad budem zadovoljna, da ona misli da princezi treba još vremena i da joj ga moramo dati. Nažalost, poznavajuči najbolje svoje dijete, ja sam znala da princezi ne treba vremena i da tu vrijeme neče ništa promijeniti. Razmišljala sam i o tome da princeza ipak i u srednju školu krene bez asistenta ali na osnovu različitih okolnosti smo odlučili da to ipak ne bih bilo dobro za nju. Iz male seoske osnovne škole sa nešto više od 200 djece, princeza je morala da krene u veliku "srednju" školu sa više od hiljadu učenika. Mi smo imali u opciji dvije škole jedna je bila u našem selu a druga malo "bolja" je bila u obližnjem gradu. Nažalost nas je gradska škola odbila sa obrazloženjem da oni imaju samo jednog školskog psihologa koji nema iskustva sa autistima, a ni pedagoško osoblje nije spremno na dijete kao što je princeza. Za razliku od gradske škole, škola u našem selu ima tri školska psihologa i iskustva sa autistima jer momentalno imaju tri učenika sa dijagnozom kao i princeza i to sva tri dječaka. Razgovor sa direktorom škole mi je još više pomogao da mi odbijenica od gradske škole ne predstavlja problem.
Problem je samo bio u asistentu. Odlučili smo se da frau D dolazi ujutro po princezu i da idu zajedno do škole i tako dobiju mogučnost bar na tome kratkome putu budu same njih dvije i da se možda na taj način malo približe, jer u školi je princeza i dalje sve što je bilo potrebno rješavala sa učiteljicom. Princeza je to prihvatila bez protesta, mirno bi izašla iz doma i krenula pored frau D u školu, poslije nekoliko dana je i dozvolila da joj nosi njenu školsku torbu. Za nas je to bilo kao onda let na mjesec samo obrnuto, mali korak za čovječanstvo ali veliki za čovjeka tj. za čovjeka i ženu, princezine roditelje. Pojavio se tračak nade, na samome kraju školske godine tj. završetka školovanja u osnovnoj školi. Rastanak od frau A je princeza doživila onako strogo autistično, bolje rečeno misteriozno. Mi smo samo mogli nagadžati kako izgleda u njenome srcu, misterija. A i misterija mi je još bila kako da se odlučim, dali da šest tjedana dok traje ljetno ferje princeza primi posjetu od frau D ili dali je bolje da se nevide i da sve počne iz početka u novoj školskoj godini. Tu odluku nisam morala da donesem sama jer se problem sam po sebi riješio. Prve tri sedmice ferija smo mi imali godišnji i bili u Bosni a zadnje tri je frau D bila kod svoje kćerke 300km udaljenu od nas. Tako da se nisu ni mogle vidjeti. Čitavo ljetnje ferije samo proveli u pripremanju princeze na promjene u njenom životu koje joj pridolaze sa novom školom. Ponekad je bila sa mislima prisutna i pažljivo nas slušala ali nažalost su češče vrata njenoga svijeta bila zatvorena i nije nas mogla mislima pratiti, ali se ni mi nismo predavali.
I tako je došao i taj dan X i jedno teško razdoblje i za nas i za princezu. Princeza je svako jutro protestvovala i plakala da ona neče u tu školu da ide da hoče da se vrati u svoju staru školu. Mi nismo znali šta raditi. Zaželjela sam tad da je princeza opet mala i da ide u vrtić i da je jednostavno izvadim iz vrtića i riješen problem ali to nažalos nije išlo.
Ipak smo imali sreču da je opet dobila predivnu učiteljicu punu razumijevanja i sa njom smo počeli praviti različite strategije kako da princeza prihvati situaciju. Po prvi put sam vidjela da je i frau D zabrinuta, nije više iz nje izvirala ona njena mirnoča. Kad bi ujutro dolazila po princezu nije bila više onako staložena, nego nekako rastresena. A pomislila sam bilo bi i čudo da u ovakoj situciji i bude smirena. I ako su djeca iz princezinog novoga razreda bili pripremljeni od strane učiteljice, direktora i školskog psihologa, na školsku drugaricu koja ima autizam, ni to nije baš najbolje išlo, poslije više dana njenoga protestovanja, djeca su izrazila želju da ona ne ide više u njihov razred i da oni hoče da imaju svoj mir. A ni mi ni pedagoško osoblje nismo mogli uzeti gumicu i izbrisati princezu kao pogrešnu riječ, ona je bila tu. Dogovorili smo se sa učiteljicom da kad baš zagusti frau D s njom izađe van i pokuša je smirita a i ujedno drugoj djeci olakša da je nemoraju slušati. Nemajuči drugu ideju mi smo morali pristati na to.
I nekako se čudo dogodilo. Poslije nekoliko napuštanja razreda, princeza se nekako smirila. Počela je da bolje prati u školi i nije se nervirala za svaku sitnicu, učiteljica je bila sve više zadovoljnija princezinim "napretkom" i pohvalila našu istrajanost na odluci da ipak zadržimo školskog asistenta. Svi su bili zadovoljni osim princeze i njenih roditelja. Princeza nije bila više ona princeza. Ona nije više protestovala i plakala, ona ustvari nije više ništa. Ona se nije više ni smijala ni plakala. Sve manje i manje je jela, jednoga dana je tu egzistencionalnu potrebu totalno zanemarila. Ona nije više ništa jela čak ni palačinke kojim sam je mogla protekli 10 godina uvijek oraspoložiti.
I jednoga dana je prestala da gleda zvijezde....danima i danima sam pokušavala sa njom razgovarati, nije uspijevalo. U školi su se svi čudili zašto nisam zadovoljna sa njenim "napretkom" ona nepravi više probleme, vrlo je mirna ,šta ja ustvari hoču. Oni su princezu poznavali nekoliko tjedana, a ja skoro njen cjeli život. I onda kad su skoro sve ladže potonule, pojavilo se malo ostrvce. Jedno jutro pronalazim u svojoj tašni, moju i princezinu staru teku.
Od toga momenta princeza nema više školskoga asistenta.
Na granici svoje snage ili iz nekih drugih razloga frau D dolazi na ideju, za loše ponašanje princezu kažnjavati, npr. držanjem za ruku ili pogledom u oči. Onaj ko ne poznaje princezu bi pomislio da to nisu nikakve teške kazne a onaj ko je poznaje,zna zašto od tada princeza ne posmatra zvijezde. Frau D je za kratko vrijeme nažalost dobro upoznala princezu.
Ne , nemoj stat!
Ajme...
Davina
Moze sutra nastavak?
Davina, hvala ti za ovaj nastavak priče.
doista princeza ima divnu majku
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
