Davina, sretna je princeza s takvom majkom!
 |
|||
|
|
|||
Davina, sretna je princeza s takvom majkom
Ajme Davina....Znam da će se dobro završiti, ali ipak...
Molim te, nemoj čekati tjedan dana... prokleto smo sebične u čitanju vašeg iskustva.
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
Draga Davina, hvala ti da sve ovo dijeliš sa nama, ti si jedna zaista divna osoba. Mislila sam da bi nam možda svojim iskustvom mogla malo pojasniti na koji način se čovjek treba ophoditi sa osobom koja ima AS, odnosno koji način je najprihvatljiviji za osobu koja ima Aspergerov, odnosno kada zamisliš svoju princezu, što bi bilo najbolje za nju. Imam konkretnih pitanja ali da prvo pojasnim:
Neko vrijeme je sa nama živjela osoba koja ima tipične karakteristike Aspergera, SVE ove točke:
razvojni poremećaj obilježen nesposobnošću razumijevanja kako društveno međudjelovati. Druga su obilježja nespretnost i neusklađeni pokreti, poremećaj društvenog kontakta s ekstremnom egocentričnošću, ograničenim interesima i/ili neuobičajenim zanimacijama, ponavljanim rutinama i ritualima, osobitostima govora i jezika i neverbalnim komunikacijskim problemima. Općenito, djeca s Aspergerovim sindromom pokazuju vrlo malo izraza lica osim ljutnje i žalosti. Mnoga ova djeca imaju izvrsnu memoriju i glazbene talente te ih zanimaju jedno ili dva područja. Mogu nadugo i naširoko razgovarati o omiljenoj stvari, ili ponavljati riječ ili frazu nebrojeno mnogo puta. Djeca s AS sklona su boravku u "vlastitom svijetu" i zaokupljena sobom i svojim rasporedom.
Ta osoba je u mnogo tome ista kao i princeza, na isti način smo komunicirali – mailovima, jer drugačije nije išlo…ma znaš, puno toga što si pisala, prepoznajemo se u tome.
Osoba je punoljetna, i ako takva je i došla u našu obitelj. Nazvat ću je T. Sada je opet išla svojim putem, ali ostali smo u kontaktu. Dok je živjela sa nama, vidjeli smo sve te „drugačije“ osobine, ali nismo znali to imenovati. Osoba je dugo godina živjela u domu. Nama nitko nije rekao da T. ima dijagnozu, niti ne znam da li je ikad itko to primijetio? Ne znam niti da li T. zna da ima poremećaj? Pretpostavljam da zna da nije baš kao drugi, ali ne znam šta je zaista u glavi i kako vidi svijet.
Dakle, cijelo vrijeme dok je T. živjela sa nama, vidjeli smo da je nešto drugačije, ali nismo znali što. To je tako bilo jedan dugi vremenski period. Jednom sam čitala neki roman, koji nema veze sa temom, ali u tom romanu se pojavljivao sporedni lik (otac od neke prijateljice nekoga lika) koji je bio opisan točno po ovim simptomima, i imao Aspergerov sindrom. U tom liku sam prepoznala T. pa sam išla googlati i ostalo, i zaključila da je to-to.
Meni je nevjerojatno da u domu to nisu primijetili/dijagnosticirali. Možda jesu ali nam nisu rekli, a možda zaista i nisu marili – T. je mirna osoba, pa nije radila probleme, pa je i moguće da nitko nije išao za tim ili dali krivu dijagnozu, kako već ide, deprivacijski sindromi i slično. (T. je do 15 živjela u domu). Možda su zaista i prešutili, nevjerojatno mi je da se to ne vidi?
Neznam da li T. zna za to.
e sada tu dolaze moja pitanja jer nisam sigurna što je bolje za takve osobe:
Moje pitanje je- ako ne zna, da li treba T. reći što je? Pretpostavljam da vidi da je drugačija od drugih, da li bi pomiglo da zna dijagnozu, da li bi prihvatila to ili je bolje ne suoćiti sa time? Sada je osoba punoljetna, snalazi se, živi ajmo reći samostalno (uvijek si nađe gdje će i kod koga malo stanovati i raditi). Ima li smisla sada po tome dirati? Da li to T. može pomoći? Da li bi psihički bilo bolje za osobu da zna što je? Da li bi imala kakvu podršku od države? Mislim, to je osoba inače odvojena od roditelja, sada životari sama, pa što ti misliš, kada gledaš svoju princezu, da li je dobro za nju da zna što joj je, ili joj niste rekli? Kako se postavljate prema tome?
Kod mnogo stvari u ponašanju T. neznam procijeniti da li je to gluma ili je stvarno tako. Obzirom da je T. punoljetna i jako jako pametna- da li neke stvari radi iz koristi, ne znam što je iskreno što nije. Ne znam se postaviti, jer bi za neke stvari najrađe čovjek htio probuditi i reći- hallo, to tako ne ide, to se tako ne radi!!! Ali opet, ne znam u kolikoj mjeri je to iskreno ili ne može drugačije. Ima li smisla to sada ići istraživati? Svi mi što smo još nekako u kontaktu sa T. komuniciramo u rukavicama, isto tako smo naučili što i kako treba (baš zbog teškog prihvaćanja sa strane T. nekih stvari, i zbog BUKVALNOG shvaćanja stvari, a nedajbog poremetiti red i ritam) i dok smo svi oko T. držimo je i dalje u tom zaštićenom svijetu ali ne znam do kada to može tako, odnosno mislim da takva osoba se i može nekako (kao što do sada i radi) probijati sama, ali možda treba nekakva podrška. T. nema obitelj, punoljetna je, ali nekoga bi valjda trebalo biti briga za to? Da li državu ili koga treba biti briga za to? Iskustva?
Evo Alga ja ču ti pokušati objasniti stvari sa moje tačke gledišta, sa mojim iskustvom i naravno sa onim naučenim u institutu. Moje mišljenje je da svaka osoba bilo o čemu da se radi ima pravo na istinu. Mi smo princezi od prvoga dana kad smo saznali u kojem grmu leži zec, rekli istinu.
Skoro svi autisti imaju približno slične odlike, naravno naosnovu kojih i dobiju tu dijagnozu, ali je pogrešno mišljenje da postoji autist takav kakav je. Kako se mi svi ljudi razlikujemo po crtama karaktera tako se i autisti razlikuju jedan od drugog po mnogočemu. Evo npr. mi smo od prvoga dana imali problema sa princezom u hranjenju, pisala sam opširno o tome, a princezina drugarica (sa istom dijagnozom) jede sve i njeni roditelji kažu da je takva bila još kao beba. Još jedna razlika izmedžu njih dvije je da princeza strašno voli kišu tj. da šeta po kiši dok nebude sva mokra, a Luisa plače kad padne kap kiše na nju i kaže te kapljice je udaraju da to boli.Znači suština je ista, poremečaj percepcije kod obadviju ali na različite načine. Mi smo čak imali problema u školi jer su princezu stalno usporedživali za drugim autistima iz njene škole jer su učitelji mislili ako oni nemaju problema sa tim i tim, nesmije ni princeza da ima, jer autist je autist. I naravno postoji još velika razlika u djevojčicama i dječacima. Nama su u institutu rekli da nažalost postoji vrlo veći broj nedijagnoziranih djevojčica nego dječaka, jer su djevojčice drugačije i znaju da se bolje pretvaraju i bolje prilagode situaciji, pa su tako češče zakinute za dijagnozu. Ti kako si mi opisala vašu T. mislim da je ona jedna od tih zakinutih "djevojčica".
Evo u kratkim crtama kako je to kod princeze i kako mi s tim izlazimo na kraj. Princeza ima vrlo skračen vidokrug interesa, često živi u svom svijetu, zahtjeva rutinu i rituale, nedrži pogled sa nepoznatim a sa poznatim, samo nakratko, nevoli gužvu i galamu i nevoli da je neko dodiruje bez njene incijative. Sa osobama istih interesa , sad je su to kučni ljubimci, vrlo brzo ostvaruje kontakt. Mi smo naučili da princezi trebamo dati pomoć tek koliko , koliko je njoj potrebno da " normalno" funkcioniše i ni milimetar više. Da netreba zatvarati oči pred istinom i praviti se da njoj nije ništa, ali isto tako nestavljati njen autizam u prvi red i sve onako raditi kako ona zahtjeva. Nekako smo našli sredinu, tako da kažem, i da je najbolje praviti kompromise. Ja joj često kažem : ja ču krenuti tebi u susret ali i ti moraš krenuti ka naprijed jer ču ja tako brže stići do tebe. I to nekako funkcioniše. Npr. princeza strašno voli da se vozi u vlaku ili metrou, u metrou je baš uvijek gužva ali joj valjda od silne želje za vožnjom tad to nesmeta, onda kad je u prodajnom centru gužva i ona se počne buniti, ja joj kažem smiri se i zamisli da se voziš metroom i tamo je uvijek gužva, i često mi to uspijeva. Ona je sama naučila da osluškuje svoje potrebe i da točno zna definirati kako se sad osječa, a da joj nismo rekli istinu ona to nebi uspjela.
Što se tiče života u svom svijetu, ja sam mišljenja da je to njihovo pravo i da im nesmijemo to pravo oduzimati. Meni je najvažnije da je princeza jedno, vrlo sretno i zadovoljno dijete, ali mislim da ona to ne bi bila ako bi smo mi njoj taj njen svijet oduzeli. Zato je dobro ovako kako je tj. mi dva koraka ona jedan i to je to.
Mislim da bi za T. bilo najvažnije da dobije pravu dijagnozu, da je svi uzmete onakvu kava je, bilo da je autist ili ne i naravno ako joj treba pomoć pružiti je onoliko koliko ona to dozvoli.
Eto ovako ukratko, nadam se da sam ti bar malo pomogla i sve što te još interesuje slobodno pitaj bilo ovako ili pn, ja sam spremna pomoći.
Davina, doista si posebna i majka i pripovjedačica
Davina, možda smo sebične, ali čekamo tvoje daljnje "pripovjedanje"
Potpisujemmartta prvotno napisa
Davina, možda smo sebične, ali čekamo tvoje daljnje "pripovjedanje"
I tako dolazi jedan težak period u našem životu. Ja sam školu obavijestila da princeza nema više školskog asistenta i da se mora osloniti sama na sebe. Nisam ulazila u detalje, neznam ni sama točno iz kojih razloga. Mozda zato što nisam mogla da vjerujem da je frau D to svjesno radila i bilo mi je teško da izgubim vjeru u ljude. U školi nisu imali nimalo razumjevanja za našu odluku, da tako "teško poremečeno dijete" ostavimo samo da se bori sa svakodnevnicom umjesto da ima pored sebe nekoga ko če joj uvijek biti pri ruci kad joj zatreba pomoć. Ja sam samo rekla da mi nismo spremni da prihvatimo vid pomoći kakvu smo dobili od frau D i da če mo sad zasad ostati pri našoj odluci. Princezini školski dani nisu nimalo bili laki, ja sam se divila njenoj snazi jer je moja bila na izmaku. Kad je frau D otišla princeza nije više plakala ujutro da neče u školu, malo je bolje jela, ali ipak nije bila ona naša "stara" princeza. Svi naši pokušaji da koristi svoj teleskop i uveče posmatra zvijezde nisu urodili plodom, nešto se prelomilo u njoj, ja sam imala osječaj da ona samu sebe kažnjava tim, ali sigurno nisam ni do danas saznala zašto više neposmatra zvijezde.
Školski drugari je nisu nikako prihvačali. Pravili su stalno šalu na njen račun, i njeno bukvalno shvatanje su stalno koristili da bi joj se ismijavali. U osnovnoj školi princeza nije nikad imala potrebu za nekim velikim prijateljstvom. Ona je imala Stefanie sa kojom bi kad kad provela svoje slobodno vrijeme i to joj je bilo dovoljno. Svoje slobodno vrijeme je najčešče provodila sama sa svojim slagalicama i bila sretna. Osječaj da je od strane školskih drugara bila prihvačena joj je bio dovoljan. Ali u novoj školi nije bila prihvačena i ona je to znala, zato je sve češče žalila i jadikovala da nju niko nevoli i da bi i ona volila da ima drugaricu kao i sva normalna djeca i da ona nije normalna i nažalost nema drugare. Meni je bilo teško ali joj nisam mogla pomoči. Jedino svijetlo na kraju tunela je bila razredna učiteljica. Ona je od prvoga dana princezu nekako "prihvatila" i ako ni ona sama često nije znala rješenje kako sa princezom, ona se bar trudila. Bilo je opet dana kad se princeza bacala po podu i urlala iz samo njoj poznatih razloga. Sve je češče padala riječ specijalna škola. Direktor škole i ako nas je raširenih ruku primio u njegovu školu, je sve više i više bio uvjeren da je primtome pogriješio. Jednoga dana sam dobila telefonski poziv na poslu od strane škole dali sam ja poslije velikog odmora došla po princezu i iz kojih razloga ona nije došla na treči čas. Meni se sledila krv u žilama i čitav se moj biro počeo okretati oko mene. Neznam ni kako u sljedečih par minuta sam se nacrtala u školi. Počela je velika akcija traženja princeze. Kad sam se ja malo smirila i došla sebi odmah sam pomislila da je princeza otišla doma, ali kad ju ni doma nisam našla tad sam pomislila da se nešto loše desilo. Svi su tragali i u školskoj zgradi i dvorištu i u okolini ali princezu nisu našli. Direktor je rekao da če on sad pozvati policiju i da se svi malo smirimo, policija če princezu sigurno nači živu i zdravo. U tom momentu se začu plač jedne djevojčice iz princezinog razreda. Na upit direktora zašto plače, dobili smo odgovor, gdje je princeza. Ta djevojčica što je plakala i još dvije drugarice su sebi dozvolile šalu na princezin račun i rekle princezi da se poslije velikog odmora ide u prirodu i jer se ima čas "škola u prirodi" ( koji su dosad več imali i princeza zna gdje se ide)i da ako ona hoče smije več sama krenuti a njen razred če doči za njom. I naravno princeza ( ovisnik od prirode) je odmah krenula. Djevojčice su pomislile da ona neče krenuti jer je kiša lila ko iz kabla, ali su račun pravile bez "kišne djevojčice" koja kišu obožava. I kad su poslije velikog odmora vidjele da je "princeza stvarno glupa" i da je otišla nisu se usudile reči odmah istinu.
Princezu smo našli na mjestu gdje imaju "školu u prirodi" mokru ko miš i nikad sretniju. Tad nam je rekla da je toliko bila sretna kad joj je Selin rekla da danas imaju "školu u prirodi", kaže pomisila je kakav sretan dan svi če danas lijepo pokisnuti.
Meni se od toga dana počela vrtiti misao ili specijalna škola ili novi asistent. I jedno i drugo mi je podarivalo besane noći. Pomislila sam pokušačemo ipak sa ovim drugim, među sedam milijardi stanovnika valjda ima i jedan asistent za moju princezu.
Razredna učiteljica se odlučila da Selin i njene drugarice neče kazniti da su one same sebe kaznile sa tom svojom akcijom protiv princeze. Ona se pak odlučila da jedan čitav dan posveti temi Autizam. Da princeza ako hoče objasni sama svojim drugarima kako ona vidi ovaj svijet. Ja i učiteljica smo se dogovorile da princeza donese film " Temple Grandin" ( koji princeza obožava) i da njeni drugari pogledaju prvo taj film i da poslije toga princezu pitaju sve što ih interesuje. Ta učiteljicina ideja je bila puni pogodak. Princezi se vratio osmijeh na lice, a na meni ostala odluka asistent da ili ne. Ipak da.
Divna jednostavna i posebna djevojčica. <3
I tko će docekati ostatak priče? Ja ne znam kako....
Ni ja
Bilo bi dobrokad bi Davina u unaprijed određene dane pisala pa da čekamo uz komp
Davina, znam da pišeš kad imaš vremena, ali baš sam nestrpljiva
Djeca ponekad znaju iti zaista okrutna
Jedva čekam nastavak
Davina
Davina
Davina
ajooj, opet mi suze na oči došle.
Davina, ti kao Šeherezadanemoj nas sad opet ostaviti na tjedan dana
Poslije školskog seminara na temu autizam,princezin život u školi postao je malo lakši. Mnogi školski drugari su dugo iza toga išli pognute glave jer su se stidili svojih akcija protiv princeze. Imali smo čak telefonski poziv od strane majke jedne školske drugarice, koja je htjela lično da se izvine za ponašanje svoje kćerke tj. njeno nerazumjevanje za dijete sa posebnim potrebama. Svi su bili fascinirani princezinom moći pamčenja i zapažanja i bilo im je žao što su mislili da je princeza glupa. Princeza je bila zahvalna razrednoj učiteljici za šansi koju joj je pružila. Ali pošto kod princeze mnoge stvari nisu po normi, tako se i njena zahvalnost ispoljava na malo drugačiji način nego kod neautista. Znači ja sam svojoj učiteljici zahvalna ,zato če ona dobiti svu moju pažnju koju samo "privilegirani" mogu dobiti ( želi li to učiteljica ili ne - ako ne želi, njen problem) a pažnju može dobiti samo ako je u mojoj blizini. I tako počinje okupacija učiteljice od strane princeze. Princeza isto tako nije mogla da razumi da je u osnovnoj školi imala samo jednu učiteljicu za sve predmete, a sad joj njena razredna učiteljica samo predaje matematiku. Znači ona je samo sedam časova u " svome" razredu sedmično. To princezi nije nikako pasalo, a ono što princezi nepaše mora se promijeniti brzinom munje. Tako princeza odlučuje da sve školske časove provede sa svojom razrednom učiteljicom. Kad bi učiteljica bila gotova sa nastavom i spakovala svoje stvari, naravno isto bi i princeza učinila, i brže bolje za učiteljicom. Svi argumenti da ona to nemože i nesmije raditi se princezu nisu nimalo ticali, imala je tad promahu u ušima u jedno uđe a u drugo izađe. Ubjeđivane sa strane školskog psihologa, direktora ili nas roditelja da ona to nesmije raditi je isto nisu nimalo doticali. Ko nije nikad diskutovao sa aspergerautistom može samo naslutiti kako to izgleda. Pod hitno nam je trebalo riješenje za taj problem.
Mi smo več uveliko princezu vodili na terapiju u centar za autizam u obližnjem gradu i ona je več vrlo lijepo napredovala skora na svim poljima. Bila je več svjesna svoga autizma i često se sama trudila da neke stvari kod sebe popravi. Vrlo važno joj je bilo da zna "šta je čeka" i da joj nepravimo velika "iznenađenja", ako smo joj obečali voditi u prirodu znači milion posto da če mo je voditi i ako napolju padaju čuskije. Nije nam se rijetko desilo da smo se morali od gromova sklanjati u strahu za vlastite živote, a koliko puta smo svi " lijepo pokisli" prestala sam da brojim. Ja sam često sanjarila kako bi bilo lijepo da imamo nekog familijarnog meteorologa pa da baš često tako lijepo nepokisnemo. A danas sam zahvalna tehnici i internetu pa tako naše izlete u prirodu možemo bolje planirati. Isto tako ako smo joj dan prije rekli da sutra nemora nigdje iči i može čitav dan biti sama u svojoj sobi, to je moralo biti tako i nije mi se smjelo ništa desiti da ipak moram negdje ,i nju povesti, ne to se jednostavno nije smjelo dogadžati. Njen jelovnik se dosta popravio. Naučili smo u centru da joj damo šansu da svaki drugi dan dobije makarone za ručak, ali njih može samo " zaraditi" u tome da svaki drugi dan pojede nešto drugo za ručak " tvrdo" meso, "smrdljivi" sir i sl. i to nam je nakon dužeg vremena istrajnosti i njene četiri kile manje na kraju uspjelo. Princezin jelovnik je postao raznovrsniji. Dok je bila manja nisu nas smjeli gosti iznenaditi i morali su tačno na zadato vrijeme napustiti naš dom. S vremenom smo i taj problem riješili. U centru, na terapiji su dosta učili o kulturi ponašanja i da je to nekulturno goste "istjerivati" a pošto princeza neče da bude nekulturna prihvatila je to s time da ona mora samo gostima ( tu se ubraja rodbina komšije prijatelji, svi koji ne žive sa nama) reči dobar dan i dovidženja a ostalo vrijeme može biti u svojoj sobi. Tako smo svi sve bolje i bolje napredovali. Ali nepratiti učiteljicu tj. ostati u svom razredu na nastavi je bilo nešto što još nije bilo napisano u knjigama o autizmu, to smo morali mi nekako riješiti. U centru su nam dali savjet, ne tako nov a ni iznenadžujuči, princezi treba asistent. Stvarno joj treba pomislila sam, a gdje ga nači. Eh to je sad naš problem, inače nismo imali problema pa nam je to bilo nešto novo.
DAvina
sjajna si, Davina!Eh to je sad naš problem, inače nismo imali problema pa nam je to bilo nešto novo
savršeno
kako je učiteljica reagirala na to?
dobro je apri izabrala staviti "kišna princeza" u naslov onog drugog topica
Predivno.
Hvala ti na svakoj rečenici... veselim se nastavku.
sad ću ja kao mama san, i???
sjajna si, baš sjajna davina
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 07.05.2014. at 09:27
ahhhhhh
i eto ti ga sad na.
draga moja Davina, ti si predodređena za pisanje "pravog" romana u nastavcima ... ali takvog da se svi tresu do tiskanja novog izdanja (ajme koliko bi izdavači zaradili!!! ) ... :green:
prekrasno pišeš i koliko god teška, toliko su i prelijepa tvoja iskustva sa vašom princezom. nevjerovatno je puno ljubavi, prihvaćanja, povezanosti i razboritosti u vašim odnosima! prekrasno!
da, ali sad ću biti iskrena, ono što mene iznova i iznova privlači ovom romanu u nastavcima je nekako baš - suprotno.i nevjerovatno je puno ljubavi, prihvaćanja, povezanosti i razboritosti u vašim odnosima! prekrasno!
uvijek kad bih čitala iskustva u odgoju djeteta s bilo kakvim poteškoćama, većim ili manjim od ovih koje ima princeza, uvijek sam nekako mislila - majko moja, to su neki drugi ljudi, bolji, kao neki sveci maltene, ja ne znam kako bih to mogla. nevjerojatno je to puno ljubavi, te neke koje samo rijetki imaju. ja - ne.
ok, mogla bih, šta ću, al život bi mi bio loš. nikakav.
a ovdje...imam suprotan osjećaj. nije mi ta količina ljubavi, prihvaćanja i povezanosti nevjerojatna. razboritost, koju čitam, je ona koju sama imam i koja ne bi netragom nestala da sam rodila/posvojila dijete s autizmom. kao ni ljubav kao ni povezanost.
eto, tako na mene djeluje davinina priča ako me razumijete. možda ste ga vi već prije imale, al meni je skroz drugačiji pogled dala.
razumijem te.a ovdje...imam suprotan osjećaj. nije mi ta količina ljubavi, prihvaćanja i povezanosti nevjerojatna. razboritost, koju čitam, je ona koju sama imam i koja ne bi netragom nestala da sam rodila/posvojila dijete s autizmom. kao ni ljubav kao ni povezanost.
eto, tako na mene djeluje davinina priča ako me razumijete. možda ste ga vi već prije imale, al meni je skroz drugačiji pogled dala.
ja isto čitam davinu već neko vrijeme, ali ne pišem jer ne znam što. ne znam objasniti što me kod davine zove na još, ali to snažno osjećam.
i isto se pitam koliko bih bila uspješna na tom davininom testu.
pa sve kvitam mjesta na kojima bih postupila slično, a na kojima sam oduševljena davininom pronicljivošću i mudrošću jer ja tako dobro ne bih znala.
genijalne ste, i mama Davina i princeza
Brzo očekujem nastavak
Hvala vam cure divne ste.
I ako sam več dosadna sa svojim objašnjenjima evo ipak ču još jednom da pojasnim zašto vam pišem. Kao prvo želim svoje iskustvu sa posvojenim djetetom ,sa posebnim potrebama, da podjelim i time možda bar malo, ako baš neporušim ,da bar poljuljam predrasude. Nije mi se jednom u životu desilo da čujem kako posvojena djeca nisu naša nego tudža. Princeza je MOJA i mojija nemože biti, ja nju ne da volim ja nju dišem. I iskreno se nadam da ču sa svojom pričom nekome pomoči u donošenju odluke na posvojenje. Kao drugo želim da kažem da život sa djetetom sa posebnim potrebama, nije život za sažaljenja. Ja uživam u svojoj princezi isto kao i svi roditelji sa djecom koja su " po normi" i moja princeza je baš perfektna takva kakva je. A isto tako poštujem kad neko kaže da nije spreman posvojiti dijete sa posebnim potrebama jer je važno da je čovjek iskren prema sebi jer samo tako može biti i iskren prema djetetu, ali se ipak nadam da ču sa svojom pričom bar malo nekom uzet strah. Hvala vam što čitate i hvala vam na lijepim i riječima. Vi koji imate djecu uživajte u njima što više , a vi koji nemate želim vam da što brže postanete roditelji što,što brže
A ja ču vam opet pisati, obečavam
I još za kraj mala anegdota iz princezinog života i princezin pogled na svijet oko sebe.
Princeza je bila mala, to je bilo dugo prije dijagnoze.
Mi smo putovali na godišnji odmor, nakon dugosatne vožnje mene je zabolila glava i zamolila sam muža da mi stane da uzmem tabletu iz kofera. Nakon desetak minuta poslije toga javlja se princeza da i nju boli glava i da i tata njoj stane da i ona uzme tabletu. Ja njoj kažem nemože tata sad da stane jer ja u koferu imam samo tablete za odrasle a ako nju boli glava mi moramo iči doktoru. Kaže princeza: ma neču doktoru hoču samo tu tvoju tabletu. Ja opet kažem, nemogu ti dati to su tablete za odrasle, a princeza če meni: molim te mama daj mi pa nezna tableta da sam ja dijete.
Učiteljica je imala veliko strpljenje, i uvijek bi joj mirnim tonom rekla da se vrati u svoj razred. Uvijek je bila ljubazna prema princezi i ja sam joj zahvalna za to.
Hihi slatka princeza
Ovo je sve divno rečeno a i oseća se iz same priče... Verovatno nam i zbog toga deluje tako magično. Ja i dalje ne dodjem redovno na forum pa čitam po dva, tri nastavka odjednom i onda mi žao kad nema dalje...
Ideja da se održi čas sa informisanjem dece može da posluži i ostalim usvojenim roditeljima ukoliko budu imala/imaju problema sa predrasudama u školi. Naravno i ja se susrećem sa tom predrasudom zvanom "tudja deca" i ostalim... ali sa čim se ja susrećem mi nije toliko bitno, ono što je bolno je da će se i dete sa tim susretati a naročito kad krene u školu.
A anegdota - preslatka je princeza
Posljednje uređivanje od Aradija : 07.05.2014. at 19:27
Davina, zakon si.Eh to je sad naš problem, inače nismo imali problema pa nam je to bilo nešto novo
Citam skoro od pocetka, a ne znam ni sama zasto se nisam javljala, valjda nisam imala sto reci. Predobro ti ide docaravanje situacija iz vaseg svakodnevnog zivota.
Ovo mi je bas upalo u oko zbog, u neku ruku, slicne situacije u kojoj sam i sama. Nije dijete, ali je muz osoba s posebnim potrebama (potpuno fizicke prirode) i ponekad se susrecem s pomalo cudnim situacijama gdje ispada da sam ili neki dobrotvor, ili da nam je nesto ekstra tesko u zivotu, ili sto ja znam sto. A ne fali nam nista. Tu i tamo ima nekih izazova, ali sve se uvijek da rijesiti. Uzivamo ni vise, a ni manje, od nekog drugog.
Davina, piši nam još o Princezi, molim te!
Mene tako oduševljava njezina osobnost!
Sent from my GT-I8190 using Tapatalk
Davina pisiiiiiiiiiiiiiiiiiii nam molim te
Okupacija učiteljice se nastavila. Bilo je dana kad bi princeza duže ostajala u svom razredu, ali nažalost i dana kada bi učiteljicu pratila u stopu. Iznenađujuče je bilo da je ipak održavala svoj nivo znanja i da na nekim časovima uopšte nije boravila ,bilo je stvarno čudno, da nije nimalo zaostajala za svojim drugarima. Mislim da je i to bio jedan od razloga što su se svi manje više prestali sa princezom nadmagati da neprati učiteljicu. Svi osim mene. Meni je to i dalje bilo trn u oku. Da iskrena budem manje zbog učiteljice, jer je ona to relativno mirno podnosila, više zbog princeze same, jer nisam mogla da se pomirim sa tim da princeza smije raditi šta ona hoče. I prije i poslije dijagnoze je meni bilo važno da princeza poštuje zadate granice, neke je prihvačala lakše a neke su bile tvrd orah, vrlo tvrd, ali sam ja rijetko popuštala.
Poslije teških bitki koje sam ja vodila sama sa sobom ,ja sam se ipak na kraju odlučila da pokušamo još jednom sa školskim asistentom. Obavijestila sam školu da če mo mi ipak još jednom probati sa asistentom, što su oni sa aplauzom prihvatili.
Princeza je poslije lošega izkustva sa prvim asistentom prestala da gleda zvijezde, tj. nije se nikako više interesovala za astronomiju. Mnogobrojne knjige na tu temu su stajale na polici, ali odatle se više nisu pomjerale. Princeza je imala novu temu, koja je umjesto astronomije, zauzimala cijelu njenu pažnju a tema je bila: kučni ljubimci , posebno psi. A od svih kučnih ljubimaca mi nismo imali ništa i bilo mi je vrlo interesantno zašto baš to. Ali kad sam bolje razmislila mi nismo imali ni teleskop ni stručne knjige o astronomiji, pa je i to bila tema koja joj je jedno vrijeme zauzimala više od pol života.
Od tada je cijelo slobodno vrijeme provodila čitajuči i pisajuči o kučnim ljubimcima. Pravila je neke kvalifikacije, koje su životinje predodredzene da budu kučni ljubimci a koje nisu baš stvorene zato. Svi moji i tatini časopisi su od odmah završavali u zaključanoj ladici našeg pisačeg stola, jer bi inače ako bi u njima bilo kakve životinje, bili izrezani i zavšili bi kod princeze na "kvalifikaciji", bili časopisi pročitani ili ne. A na polici za knjige su se počele redati knjige o kučnim ljubimcima. U jednoj teki je vodila protokol ko ima kojega kučnog ljubimca. Oni koji imaju ljubimce bili su lijepo ukrašeni sa različitim princezinim crtežima, a ponaravno oni koji su imali psa, oni su imali počasno mjesto i još dodatno kojekakve naljepnice i ukrase . U teci su se našli svi, rodbina, prijatelji, školsko osoblje, terapeuti ( svih vrsta), medicinsko osoblje i naravno mi sami ( nažalost bili smo označeni crnom bojom- nemamo kučne ljubimce
Sreča da sam se ja več pomirila sa pomišlju novi asistenet i več uveliko dala oglas da tražimo.
baš me nasmijala mudrica
Posljednje uređivanje od Val : 18.05.2014. at 20:46
Bas mudrica
preslatka je!!!
Genijalne ste obje!
Haha ljubav mala
Frajerica
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
