pomikaki prvotno napisa
Frajericanadam se da je na kraju dobila i psa, ne samo knjigu
 |
|||
|
|
|||
Frajerica
gle sad Davina.... krepat ćemo.
piši piši piši
da nije pas asistent?
Mustra mama, a bome i mustra princeza
Predivno vas je citati. Stvarno je.
Sent from my GT-I9195 using Tapatalk
Kada su nas nazvali iz centra za integraciju i saopštili da imaju jednu adekvatnu osobu za princezu ja nisam znala dali sam se obradovala ili razočarala. Često sam razmišljala kako bi bilo lijepo da princeza ima nekoga u školi koji če joj biti od pomoći u raznim situacijama, a u drugu ruku bolna sječanja na prošlog asistenta su bila još stalno prisutna. Pokušala sam opet da prvo sama sa sobom rasčistim pa onda opet otvorenog srca u nove borbe. U centru su nam rekli da su tražili mlađu osobu ,osobu koja ima iskustva sa autizmom i najvažnije osobu koja ima kučnog ljubimca.
Prvi razgovor je prošao, na moje čuđenje, vrlo prijatno. Frau S. se "naoružala" slikama svoga
Ovčara od prvogih dana njegovog života pa do današnjih njegovih 11 godina. Princeza joj je odmah saopštila da če njen ljubimac uskoro uginuti jer Njemački ovčari ne žive duže od 11 do 12 godina i čak je i to puno, i ako želi nabavljati novoga psa da to odmah učini jer če joj onda lakše pasti Barnijevo skorašnje " preselenje" na drugi svijet. U takvim situacijama je meni i dan danas neugodno kad princeza pretjera sve granice i još uvijek uhvatim sebe kako pokušavam raznom gestakulacijom princezi objasniti da nije baš umjesno tako sve otvoreno obrazložavati, i ako mi to prođe uvijek bezuspješno. Ali taj dan sam bila i ja nekako opuštenija, možda zato što sam vidjela da je Barni, i neznajuči ,uspostavio vezu između princeze i njenog novog školskog asistenta. Naravno princeza nije propustila šansu da ne pokaže svu svoju literaturu o kučnim ljubimcima i sve svoje "suvenire" od plišanaca do različitih slika i sličica, ali kad je donijela svoju teku da upiše frau S i Barnija, pa onda počela po njoj da lista i objašnjava ko je ko i ko koga ima, odlučili smo da je došlo vrijeme da tata ide sa princezom na rijeku da nahrane ribe. Princeza je uz veliki protest napustila mene i frau S. sa obrazloženjem da če ona ipak da ide sa tatom jer če i tako i tako Frau S. uskoro doći k njoj u školu pa če one tad biti same bez mame i moći če se lijepo ispričati. Ajme meni, pomislih od totalne ignoracije do totalne obsesije princezu dijele samo nanometri. A ja sam ignorisala moju brigu, da mi se dućan ne zatvori da kupim kruh, jer smo momentalno ostali bez kruha zato što današnje hranjenje riba nije bilo u plano, to nam je tako reči bio samo joker u rukavu. Kad je princeza otišla naš razgovor je krenuo malo u drugom smijeru. Frau S. je htjela sve da sazna o princezi kako bi joj mogla što bolje pomoći. A isto tako nije bila "škrta" na informacijama što se nje tiče (što se inače kod Njemaca ne podrazumijeva samo po sebi).Kad sam joj ja rekla da je princeza posvojena njene oči su mi nekako zatreperale. Na moj upit da li ona ima djece mi je odgovorila da se dugo godina liječila od neplodnosti i da ima iza sebe nemali broj potpomognuti koje joj nažalost nisu dale rezultate, i da se sad sa svojih trideset i nekoj pomirila sa situacijom. Poslije toga nas dvije smo još dugo razgovarali o svemu i svačemu, ja sam imala tako divan osječaj da me počeo hvatati strah, da li če sve biti uredu. Inače se u životu krečem sa široko otvorenog srca ali ne i sa široko otvorenih očiju, one su mi često malo ko zatvorene pa neuspijem da vidim neke stvari kao npr. one sa frau D. Unatoč svemu mene moj osječaj da je frau S. upravo to to, i gotovo, nije popuštao.
I ovaj put je stvarno to bilo to. Frau S. je tačno znala kako sa princezom da se obhodi, zadate granice princeza nije smjela prekoračivati a u drugu ruku je imala svu pažnju i pomoć koja joj je bila potrebna. Njih dvije su postale jedan jak tim, i princeza ju je potpuno akceptirala, ja bih se smjela usuditi i reči da ju je na neki način i voljela. I sa frau S. je i učiteljica dobila svoj mir, jer šetnje sa Barnijem su princezi bile važnije nego učiteljica, a šetnje može samo zaraditi ako ostane u svom razredu. Frau S. se stalno trudila da princezi olakša život u školi pomagala joj je da uspostavi kontakt sa svojim školskim drugarima što je i dalje teško išlo. Često je u školu dolazila bolesna jednom čak i sa povišenom temperaturom, samo da nebi princezu ostavljala samu.
S druge strane princezina obsesija za pse nije nimalo jenjavala, čak je iz dana u dan postajala sve više opterečavajuča. Princeza je počela da broji sve pse koji je taj dan vidjela i kad bi se uvečer presabrala i uvidila da je danas vidjela četiri puta manje pasa nego dan prije, bila je toliko razočarana da je molila da tata ide s njom u večernju šetnju nebili vidjela još kojeg psa, mislim u "večernu" šetnju iza 22-23 ure. A ako bi tata rekao ne, tekle su suze na sve strane. Sa princezine strane jer joj želja da vidi još kojeg psa nije ispunjena ,a sa moje strane.....nemoč da smirim rođeno dijete.
Nakon pet mjeseci sa frau S. svi su bili zadovoljni sa princezom. Frau S. je nekako uspjela da otkrije princezinu ljubav za matematiku, ruku na srce nije ta ljubav bila baš velika, ali ipak je bila vidljiva, a i školski drugari su sve više i više prihvačali princezu.
Jednoga dana me frau S. obavijestila da je bolesna i da neče moči doći u školu. Bilo je to tek drugi put da je stvarno morala ostati doma. Samo ovaj put to nije bio samo jedan dan, frau S. nije dolazila čitav tjedan. Kad je sljedeći tjedan ozdravila, nije bio niko sretniji od mene, ali sreča nije dugo trajala. Čitav sljedeči mjesec bi frau S. jedan dan dođi a drugi opet na bolovanje. Ja sam se samo nadala i molila Boga da nije nešto ozbiljno. Princeza je to sve uzimala strogo " autistično" daleko od očiju daleko od srca, kad je tu dobro je a i kad nije isto je ok, ali se žalila da je Barnija ne vidi više tako često ( sreča on je još bio na ovome svijet). Poslije izvjesnog vremena smo saznali zašto je frau S. tako često na bolovanju. Princeza je njoj kako ona kaže donijela sreču, frau S. je poslije tolike borbe sa neplodnošču ipak tu bitku dobila, i spontano zatrudnila. Danas i ona ima vlastitu princezu, a mi smo opet bili na početku.
Davina
Da si slucajno napisala knjigu, mislim sa bi ju progutala u jednom danu, ne bih mogla stati s čitanjem
piši, piši, piši.
Davina, hvala ti što nalaziš vremena i pišeš
Tako mi je drago za frau S.
piši nam kako je princeza primila tu vijest.
upalo mi je u oči tekst kako je princeza prihvatila često odsustvo frai S.: kad je tu dobro je, a i kad nije isto je ok
u biti, tako bi i trebalo biti
ma joj, sve začinjavam smajlićima, pa ću sada prestati pisati
puno ti pozdrava Davina i tvojoj "rođenoj kćerci", kako si napisala
A daj, Davina, tko će opet čekati...
kad kažeš Frau S.... ja očekujem neku bakicu
pa sam se pravo začudila kad je "bakica" zatrudnjela
piši, piši
ništa drugo samo
i, da, jel dobila psa??!!!
ajme.... predivno!!!
čisti triler.
davina, vidiš koliko je pitanja!!! ajde molim te nastavi...
ovo me oduševilo
stvarno je priča nevjerojatno napeta, puna uspona i padova, ali prekrasna.
Davina, hvala na novom odlomku!
molim te nemoj nas držat u neizvjesnosti sljedećih 10 dana
a je joj sve lijepo odmah objasnila o barnijuza u zemlju propast od srama, točno mogu zamisliti te tvoje gestikulacije
joooj, mislim super za frau s, al opet mi žao radi princeze. pa jel odmah čim je zatrudnjela prestala raditi?
[QUOTE=martta;2626104]Davina, hvala ti što nalaziš vremena i pišeš
Tako mi je drago za frau S.
piši nam kako je princeza primila tu vijest.
Princeza je ,na moju žalost, relativno lako podnijela odsustvo njenog asistenta. Njoj naočigled nepada teško kada osobe odu iz njenoga života, ali sam uvjerena da joj negdje u dubini njene duše fale, samo to pokazuje na drugi način. Jedina osoba u njenome životu koja ne smije faliti sam ja. Moje odsustvo joj i danas teško pada i ako več bolje izlazi s time nakraj. Vijest da frau S. očekuje bebu, je sa radoznalošču primila, i odmah pripremila literaturu: Kućni ljubimci i beba, bolje rečeno čitav referat kako da se frau S. i njen muž ponašaju prema Barniju kad stigne beba. Kad je ta misija bila završena nije više pokazivala interesovanje za daljni kontakt. A ja sam se odlučila da je ipak poštedim informacijom da se Barni ipak "preselio" prije nego što je beba stigla.
Pa naravno daništa drugo samo
i, da, jel dobila psa??!!!
davina, princeza je princeza, naravno
Pa naravno da
Hvaladavina, princeza je princeza, naravno
piši
Davina, i ja ostanem bez riječi koliko si ti prekrasna majka.... i tvoj muž prekrasan otac
Je, jer je morala da čuva trudnoču.a je joj sve lijepo odmah objasnila o barniju
joooj, mislim super za frau s, al opet mi žao radi princeze. pa jel odmah čim je zatrudnjela prestala raditi?
U našem mjestu, nedaleko od naše kuće se otvori starački dom. U taj dom se uselila jedna stara bakica sa svojom pudlicom. Ja i princeza smo često gledali kako se bakica "bori" sa svojim kučnim ljubimcem. Bakica je hodala samo uz pomoč rolatora na kojem je na vrlo kratkoj uzici bila privezana pudlica.Mi smo mogli tačno da navijemo sat u koliko če bakica i pas proči pored našeg doma, u 14.30 i u 18.15. Princeza bi več pola sata prije zauzela "prvo mjesto" na prozoru i čekala, a ja sam morala biti u pripravnosti kad bi princeza zavikala - baka i pas -da se odmah stvorim pored princeze. Baka i pudlica su se ubrzo našli u princezinoj teki. Stajalo je od prilike ovako: nova susjeda vrlo stara, ima crnu pudlicu koja je u najmanju ruku isto toliko stra kao susjeda a u zagradi je stajalo, naravno u psečim godinama. Ja sam je upitala od kud ona zna da je pudlica toliko stara a princeza meni kaže to se vidi po hodu, jer da je imalo mlađa nebi onako strpljivo hodala na kratkoj uzici uz rolator. I poslije nekoliko dana dođe princeza na ideju da bi smo mogle nas dvije da sačekamo baku i psa pa kad dođu do našeg doma da siđemo i da se s njima upoznamo. Naravno da je princezu interesovao samo pas, jer bez psa je baka mogla još godinama ( koje su joj tad več bile pri kraju) prolaziti pored našeg doma da nju princeza i ne registruje. Dogovorila sam se sa princezom da če mo tako da uradimo, lijepo če mo se upoznati sa bakicom, predstaviti se, upitati je kako je pa tek onda se raspitivati za detalje o psu: kako se zove koliko ima godina itd. Ali to sve pod uslovom da se princeza uzdrži daljnih dijagnoza ni baki ni pudlici ili nedaj bože da spominje skorašnje "preselenje" ni jedne ni druge. Kad mi je princeza obečala da če se pridržavati zadatih uputa krenuli smo u avanturu. Taj dan smo uradili i neznajuči tako divno djelo, baka je otišla od nas u suzama radosnicama. Ispostavilo se da je baka od skora udovica i jedino još na ovome svijetu joj je ostala Jula, tako se zvala pudlica. Da je tako usamljena i sva radost joj je da još može sa Julom šetati ,kratko, ali bolje išta nego ništa, i da se ipak nada da če ona prije napustiti Julu a ne Jula nju, jer to nebi nikako preživila. A princeza joj je rekla da bi ipak bilo bolje obrnutu jer baka je čovjek i može da razumi gdje je pas, a pas to nemože i vrlo teško bi mu bilo jer se njemu nemože objasniti da je gazdrarica umrla. Ja sam opet po koji put tražila "rupe u zemlji" koje če da me progutaju, a princeza nije razumila zašto se ja sad opet durim ona nije ništa pogrešno rekla to su samo bili fakti koje je ona iznjela. I poslije toga, dugo, joj je na terapiji na prvom dnevnom redu bilo: ne iznositi fakte gdje im nije mjesto.
Ja mislim da princeza nije ni danas na čisto sa tom temom.
Poslije dugoga razgovora smo se dogovorili sa bakom da kad ona prođe pored našeg doma zovne princeza da ide sa njom i sa Julom šetati. I tako su baka Jula i princeza postali prijatelji. Ja sam izpočetka uvijek strepila kako če se princeza ponašati i nadala se u božiju pomoč. Ali kad sam od princeze čula da baka nikad ne zapamti ono što joj je princeza ispričala i da je svaki put zove sa drugim imenom, bilo mi je malo lakše.
Princezina želja za vlastitim psom je sve više i više rasla. A kad su se poslije kračeg vremena i Jula i baka "preselile" i to tim redosljedom želja je postala još veča. Kad je Jula uginula princeza je dugo tugovala, i samo na moju molbu i zahtjev bi još ponekad otiđi kod bake u strački a kad je baka umrla princeza je samo rekla: sad su baka i jula opet zajedno, a ja hvala bogu nemoram više ići u strački
U školi je i dalje bila sama. Mi smo čekali da opet od nekud isrsne neka druga frau S. i nadali se najboljem. A princeza se nadala da če se uskoro u naš dom useliti jedan VELIKI pas, a ja sam znala da če joj želja biti ispunjena samo da če biti baš veliki nisam bila sigurna.
Princeza
ni ja ne razumijem što se duriš; pa dijete ima apsolutno pravo
rekla je točno ono što bi rekla većina nas, da ima dovoljno iskrenosti u sebikad je baka umrla princeza je samo rekla: sad su baka i jula opet zajedno, a ja hvala bogu nemoram više ići u strački
divna je
divne ste
Potpis od prve do zadnje!ni ja ne razumijem što se duriš; pa dijete ima apsolutno pravo
rekla je točno ono što bi rekla većina nas, da ima dovoljno iskrenosti u sebi
divna je
divne ste
Ovo bih joj i ja rekla
Čekam nastavak
potpis na cure. u biti, meni je ta njena iskrenost super.
kad bi, barem, svi tako. komunikacija u rukavicama zna biti prilično naporna.
... i?? :tkoćedočekatidalje:
a pa nije baš tako.
i meni bi, kao vidim i davini, teško bilo nositi se s tim, pa ajmo reć (bez rukavica) - nedostatkom empatije. sa svim ostalim stranama autizma se možeš naučiti nositi, ovo je crni oblak koji je najteže razumjeti i prihvatiti...
tako sam ja shvatila, provlači se ta briga od početka priče. i mene muči od početka.
iako, ja bih rekla, nije baš tako, samo je prisutna jedna druga razina, nama možda nerazumljiva i nedostupna, ali ne manje važna...
ili je to samo denial faza koju moraš prevazići, a da bi u potpunosti mogla razumijeti
davina, joooj, izljubila bih te najrađe i zagrlila. ovo je nevjerojatno da tako možeš prenijeti riječi da svaku doživim i proživim
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 02.06.2014. at 10:29
pa ne znam. vjerujem da Davini nije lako kad princeza tako zbori, ali ne može se reći da je malena išta krivo rekla.
evo, baš danas sam, u problemu jer osoba koja mi treba pomoć nije bila iskrena pa rekla da ne može.
više bi pasao taj manjak empatije, ali bih znala odmah što je na stvari.
Draga Davina, znam da su ti već sto puta rekli da predivno pišeš ali moram i ja još jednom
Ja bih vas potpisala obadvije. Nekad je stvarno teško sa tom njenom "iskrenošču", kao što rekoh ja i dan danas tražim rupe u zemlji da me ponekad progutaju, i naravno još teži je nedostatak empatije. Empatiju neosječa čak ni prema meni i ako ja imam posebno mjesto u njenom srcu, tu nažalost autizam pobjeđuje ljubav. Kad sam bolesna ili mi loše " ide" uvijek joj to moram reći, sama nikad ne primjeti. Ali s druge strane sve to "otkupi" baš sa njenom iskrenošču. Evo juče me baš zove njena asistentica i kaže da je i dan danas princeza iznenadi. Pisali su kontrolni iz Povijesti, tema je bila filozofi iz 15 i 16 stolječa, princeza ih je sve nabrojala ali nije mogla da se sjeti prezimena od francuskog filozofa Jean-Jacques, kad se več dosjetila da mu prezime počinje na Rou i zastala, asistentici je izletilo Rousseau a princeza se uhvatila za usta, jao znate da mi vi nesmijete ništa reči na kontrolnom, ja to sad nesmijem napisati. I stvarno nije napisala i ako su ona i asistentica uvijek u posebnoj učionici kad pišu kontrolni, i niko nebi ni znao. Ali ne ,princeza je toliko iskrena i nije napisala tj. dovršila prezime ostalo je kod njenoga Rou.a pa nije baš tako.
i meni bi, kao vidim i davini, teško bilo nositi se s tim, pa ajmo reć (bez rukavica) - nedostatkom empatije. sa svim ostalim stranama autizma se možeš naučiti nositi, ovo je crni oblak koji je najteže razumjeti i prihvatiti...
tako sam ja shvatila, provlači se ta briga od početka priče. i mene muči od početka.
iako, ja bih rekla, nije baš tako, samo je prisutna jedna druga razina, nama možda nerazumljiva i nedostupna, ali ne manje važna...
ili je to samo denial faza koju moraš prevazići, a da bi u potpunosti mogla razumijeti
davina, joooj, izljubila bih te najrađe i zagrlila. ovo je nevjerojatno da tako možeš prenijeti riječi da svaku doživim i proživim
Ovo sa obadvije mislim i Cvijetu i Val
Ma, mislim da se nisam baš najbolje izrazila. Kužim ja na što cvijeta misli, čak se i slažem s time.
No stvarno volim dječju iskrenost i njihovu logiku. Zna biti neugodno, to je jasno k'o dan, ali druga, odrasla, strana
treba biti svjesna tko tu istinu izgovara. Kod tebe, Davina, je drugačije, ne znaju i ne moraju svi znati za autizam
pa, vjerujem, neugodnosti i nerazumijevanja ima puno više.
I, da, bravo za iskrenu curicu!!!
joj, ovo mi je promaklo. nevjerojatno. naša posebna princezaJa bih vas potpisala obadvije. Nekad je stvarno teško sa tom njenom "iskrenošču", kao što rekoh ja i dan danas tražim rupe u zemlji da me ponekad progutaju, i naravno još teži je nedostatak empatije. Empatiju neosječa čak ni prema meni i ako ja imam posebno mjesto u njenom srcu, tu nažalost autizam pobjeđuje ljubav. Kad sam bolesna ili mi loše " ide" uvijek joj to moram reći, sama nikad ne primjeti. Ali s druge strane sve to "otkupi" baš sa njenom iskrenošču. Evo juče me baš zove njena asistentica i kaže da je i dan danas princeza iznenadi. Pisali su kontrolni iz Povijesti, tema je bila filozofi iz 15 i 16 stolječa, princeza ih je sve nabrojala ali nije mogla da se sjeti prezimena od francuskog filozofa Jean-Jacques, kad se več dosjetila da mu prezime počinje na Rou i zastala, asistentici je izletilo Rousseau a princeza se uhvatila za usta, jao znate da mi vi nesmijete ništa reči na kontrolnom, ja to sad nesmijem napisati. I stvarno nije napisala i ako su ona i asistentica uvijek u posebnoj učionici kad pišu kontrolni, i niko nebi ni znao. Ali ne ,princeza je toliko iskrena i nije napisala tj. dovršila prezime ostalo je kod njenoga Rou.
sori na svojatanju, al nekako je sad i naša, hebaj ga
Princezina želja da ima vlastitog psa je iz dana u dan bila veča. Sav svoj džeparac je davala na pribor za pse ali pošto nije znala koliki če biti pas mnoge stvari kao npr. ogrlice je kupovala duplo da nekažem troduplo, za velike male i srednje veličine. Izabrala mu je čak i ime a svi naši pokušaji da se za početak zadovolji za nekim manje zahtjevnijim kučnim ljubimcem kao što je zec ili sl. nisu urađali plodom. Pas i ništa drugo.
Ja sam prije nego što sam dobila princezu mnoge stvari odlučivala jednostavno iz srca. Tako je bilo i za princezu. Ja sam svim svojim srcem željela dijete i nije me bilo strah ničega i ništa me nije moglo spriječiti u tome. Ali kako je došla princeza ja sam se dosta promijenila. Prije me nije bilo strah da ču u životu nešta pogriješiti, bože moj, greške su tu da se ispravljaju, ali poslije princeze sam počela sve nekago da vagam, šta je ispravno a šta nije. Možda iz bog života koji me malo iznenadio, i svih borbi koje smo borili.To me čak i koštalo još jednoga roditeljstva jer u drugo posvojenje nisam mogla onako iz srca da krenem, kao za princezu,nego sam sve izvagala i odlučila ,ne. Tako je bilo i sa psom. Ja sam htjela da princezi ispunim želju ali sam opet počela da vagam, šta kad krenemo u bosnu dali da ga vodimo na tako daleki put, šta kad se princeza razboli dali da idem s njom u bolnicu ili da ostanem s psom kuči itd. itd. Muž mi nije bio neka velika potpora, on bi krenuo po psa kao što je nekoč krenuo po princezu, samo da nju usreći. Ma on bi krenuo i u Afriku po slona da je ona to zaželjela.
Na poslu mi je zazvonio telefon, meni tako poznat i zastrašujuči zvuk, zvali su me iz škole. Moram da kažem da sam ja svoj poslovni telefon tako nariktala da svi pozivi imaju drugačiji zvuk, da znam jeli neko važan i moram li se odmah javiti. Tako da zvuk školskog telefona meni odmah stvara jezu, jer znam da oni ne zovu da meni kažu dobar dan, več da s princezom nešto nije u redu. Pošto još nije imala asistenta, zvala me direktno učiteljica. Kaže učiteljica meni da je princeza nemirna da se samo vrti u klupi i da je ona vidjela da su joj obadva rukava krvava, pa eto da dođem po nju. Princezina škola i moje radno mjesto su udaljeni nekoliko kilometara sa nekoliko semafora, vrijeme vožnje 15-20 minuta, i nije mi nikako jasno kako ja poslije školskih poziva stignem do princeze manje od pet minuta.
Kad je učiteljica rekla da su joj rukavi krvavi, ja sam odmah znala u kojem grmu leži zec, ali sam se ipak nadala da je možda pala i eto obadva lakta raskrvarila, jer smo poglavlje neurodermitis bili skroz izbrisali iz našeg života ,unazad pet šest godina.
Prvo pitanje našeg doktora je bilo od kud mi opet poslije toliko vremena, u drugo da li princezu u posljednje vrijeme nešto muči i dali ima nekih veliki problema. Ja sam mu ispričala probleme oko školskih asistenata ali da to baš nije aktuelno i da nevjerujem da je to princezu izbacilo iz kolosijeka. Spomenula sam mu i princezinu želju za psom, na šta je on samo odmahnuo glavom i rekao sad zasad ni u kojem slučaju dok nevidimo da li je taj napad neurodermitisa izazvan alergijom ili što. Dobili smo ponovo recepte za kortizon, antibiotik, kreme rukavice itd. Princeza je cijeli put do kuče preplakala i rekla da ona više nikad neče iči kod doktora G. i da ga mrzi i da niš neidem u apoteku jer sve to što joj je on prepisao ona neče uzimati. I nažalost princeza nikad neprijeti uzalud. Ja nisam imala više snage, nisam mogla da je ubijedim a naravno nisam mogla niti da je gledam kako se pati. Srebrno odijelo koje smo uspješno nosili dok je bila manja nije joj više moglo ni naviriti, a zvuk njenoga češanja je mene dovodio do nervnoga sloma. Poročili smo srebrno odijelo u njenoj veličini, ali su nam rekli da se u toj veličini (152) rijetko traži pa ga nemaju na lageru nego ga moraju šiti po potrebi. Ja sam se po prvi put predala i rekla mužu da ču ja iči raditi a da on uzme bolovanje, on je bez riječi pristao a mene je bilo stid. Kad sam sutradan došla s posla princeza je bila uredno namazana, popila je svu terapiju, pristala da čak i po danu nosi pamučne rukavice ( koje je tako mrzila), i bila sva sretna. Tata se samo smjehuljio a ja sam bila tako radoznala kako je to sve uspjeo. Nisam morala dugo čekati. Princeza me uvela u svoju sobu i pokazala svu opremu za psa koju su ona i tata jutros kupila. Sve je bilo tu od korpice, igrački, zdjelica za hranu i vodu, čak i hrana, box za auto, tašna za avion, češalj, četka, dekica itd., i sa onom opremom koju je princeza več prije nabavila, mogli smo kupiti ne jednoga več tri psa. Naravno bila je tu i neizbježna nova literatura. Tata joj je obečao da ako uredno bude koristila terapiju i brzo ozdravi ubrzo če dobiti psa. I dogovorio se čak s njom da je ipak bolje da kupimo manjega psa, a princezi na kraju nije bilo ni važno koliki če biti samo da ubrzo stigne. To je bilo prvi put da je on odlučio mimo mene, a ja sam bila tako sretna i rekla mu da nije ni svjestan koliko ga volim. Uvečer smo nas troje zajedno sjedili na kauču, princeza u sredini sa novom knjigom u krilu i pričali o našoj maloj Davini koja če ubrzo da stigne, i zaboravili i na rukavice i na srebrno odijelo i na kreme i na sve. Bili smo samo sretni.
Cvijetajoj, ovo mi je promaklo. nevjerojatno. naša posebna princeza
sori na svojatanju, al nekako je sad i naša, hebaj ga
Evo me, tulim. Hvala, Davina
Ja svaki put kad pročitam novi Davinin post ostanem bez teksta,
ni s jednom misli ne mogu opisati što osjećam
a sad više ne znam ni koji bih smajlić stavila
Davina je ime psa
Aaaaa. Smrc... Predivno.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
