Hvala Ivanas, istog smo mišljenja, kad srce zna šta zeli sve se moze.
Evo ide dalje. Mi smo u petak dobili rješenje da u ponedjeljak mozemo preuzeti malu. Niko me nemoze uvjeriti da svi dani imaju po 24 sata, neki imaju i po 124, kao taj wikend kad smo mi čekali da prode. U ponedjelak smo spremili robicu, autosjedalicu i krenuli. Došli smo u Dom a oni su rekli da će nju sad donijeti jedna od teta da mi malo saćekamo. Bilo je dosta djece radoznale tu oko nas, što veće tako i manje. Djeca su sva bila lijepo obučena počešljana i vidljivo njegovana. To mi je bilo vrlo drago, zahvaljujem se svim tetam, u ime sve djece koja moraju biti u domu, za tu paznju i ako im nemogu zamjeniti roditelje bar im mogu učiniti zivot podnošljivijim. I došao je taj trenutak, ušla je teta sa NAŠOM princezom u rukama. Mala sićušna bebica, tako slatka i medena kakva se samo pozeljeti moze. Teta je bila sva uplakana došla je do mene bez rijeći mi predala malu i izašla. Ja sam se dvije sekunde prije nego sto sam primila malu prisjetila svoga straha koji me je progabjao nekoliko zadnjih dana, šta ako mala nehtjedne meni? Ali hvala Bogu to se nije desilo, ona je bez"komentara" ostala u mojim rukama. Imala je takav izraz na licu koji me podsjetio na pogled Srne koju sam mjesec dva prije toga, zamalo sa autom pregazila. Sreca moja i srnina da sam imala dobre kočnice i sve se dobro završilo, ali taj njen pogled mi se ucrto u sjećanje i tad se tog dana dok sam preuzimala princezu opet vratio. Sjedili smo tu svi zajedno nekih par minuta neznam tačno, pa smo onda prešli u sobicu gdje su bile bebe , da nasu spremimo. U toj grupi ih je tad bilo dvanaestero od 7 dana do tri godine, nijedno osim moje nije imalo riješene papire, svi su bili "na čekanju". Ja sam molila Boga da što brze budemo gotovi i da idemo doma jer sam imala osjećaj sad cu početi da naglas plačem. Kad sam princezu obukla tek sam vidjela da robica za dijete od godineipol, će njoj tek treba tek za duze vrijeme, sve joj je bilo tako veliko i ona je tad još sićušnija izgledale nego maloprije kad sam je prvi put vidjela. Uzela sam je na ruke i i tek tada sam bila svjesna njenoga mirisa, ona je mirisala nekom mješavinom bebe i bebipudera ali ti je bio miris koji otapa ledove i pomjera planine, nemoze se kupiti ni u najskupljoj parfimeriji. Tek sam tada primjetila svoga M koji nas je tako njezno posmatrao pogledom koji do tad kod njega nisam poznavala, to je bio pogled roditelja. Ja sam bez riječi pruzila malu da je on primi, on je isto tako bez riječi nju primio a ona bez riječi prešla sa mijih ruku u njegove. Za ljubav nisu potrebne riječi, one su čak ponekad i višak. Kada smo stigli do auto ja sam preuzela princezu sjela i sat i pol uzivala u njenom mirisu koliko smo se vozili do kuće mojih roditelja. Doćekali su nas mnogobrojni članovi porodice a ona je išla od jednog do drugog "poobičaju bez komentara". Ubrzo su se svi razišli a mi smo ostali sami u sobi ja i moj M i nase dijete, neprocjenjljivo. Kada joj je bilo vrijeme da jede, tada smo morali krenuti na prvi ispit našeg roditeljdstva. Naša jednoipol godišnja djevojčica nije jela čvrstu hranu ona je samo pila boćicu i svi naši pokušaji danima i sedmicama da je nahranimo čvrstom hranom je završavala na tome da su obrašćići bili sve deblji i deblji dok nebi poćela da povraća, naravno prekinula bih sa hranjenjem prije nego bi do toga došlo. Prvo sam joj dugo dugo spremala boćicu, pa onda je nakon nekoliko sedmica hranila tečnom hranom ali ne iz boćice nego iz zlićice, da bi ta tećna hrana iz dana u dan postajala sve gušća, npr, pirekrompir sa dosta mlijeka ili makarone izblendirane sa supom, dok sve više bilo manje supe a više makarona ili više krompira a manje mlijeka. Nakon sedam mjeseci se isplatilo naša djevočica je sa svoje dvije i nešto godine sjedila sa nama za obrokom i jela "normalnu" hranu.
Kao i sa hranjenjem iskušenje je poćelo i sa spavanjem. I ako su nam u domu rekli da još spava popodne i to ne jednom nego dva puta, mi nismo uspjeli prvih dana , ne da popodne zaspi, nego čak su i noći bili dugo bezsane dan bi završavala vrlo kasno a novi bi započinjala vrlo rano, ćitaj: kraj u 22-23 sata jutro u 4 najkasnije u 5. Taj problem nas je nazalost pratio nešto duze nego problem sa hranjenjem. Ja bih sada zadanas završila pa kao i uvijek slijedi nastavak, obećavam. A do sad nisam prekršila obećanje.