Evo probaću opet. Hvala Čokolada.
Ja zelim sa svojom pričom objasniti da nije sve u zivotu crno i bijelo i ako je, imaju i te boje svoje nijanse. Idemo dalje.
Mi smo se uskoro susreli sa novim problemom, mi nismo mogli sa svojom bebom ići doma u Njemačku za desetak dana kako smo planirali. Sa papirima se toliko zakomplikovalo da mi je to tad uzelo pola zivota. Moj M je morao sam da se vrati doma i da u našoj opštini podnese zahtjev za spajanje porodice. A pošto je njegova kćerkica posvojena morao je prvo sve papire da prevede, pa onda u Berlin na "kontrolu" svega. To je sve ukupno trajalo skoro dva mjeseca. Naša mala porodica se morala razići prije nego što smo mi počeli da istinski uzivamo zajedno. Ostale smo nas dvije same kod mojih roditelja. Šta je tu je zivot mora ići dalje. Ja sam morala da nove probleme koji su dolazili riješavam zasad sama. Ona još nije pokazivala nikakve emocije, imala je još uvijek pogled srne (one sto je umalo nisam sgazila u prošlom dijelu). Spavanje je išlo vrlo teško, ja sam nju vozala u kolicima po stanu dok ona nebi zaspala. Jedne večeri mi je moja mama rekla da je pokušam na rukama ljuljati mozda ce brze zaspati. I gle čuda u vrlo kratkom roku beba je zaspala. Od toga dana ona bi samo na mojim rukama zaspala, pune tri godine. Počela sam je ljuljati sa godinu i pol i osam kila a prestala sa četiri i pol i 14 kila. Tehniku ljuljanja smo usavršavali ili bolje reći prilagodzavali od jedne diskus hernije do druge. E onda je došao i taj dan, najljepši u mom zivotu. Ja sam se probudila nešto ranije od nje i otišla sam u kupaonicu. Malo poslije toga sam začula njen plač, moja mama je pohitrila nju uzeti, ali ona je i dalje plakala. Ja sam onako napola mokra izjurila iz kupaonice i krenula ka njoj. Kad je ona mene ugledala bacila se iz moje mame ruku meni i kad sam je ja primila u istom trenutku je prestala plakat. Tad je ona mene posvojila. Ja sam je samo ljubila i govorila hvala ti što si mi dozvolila da ti ja budem mama! Od toga dana se nije više odmicala od mene. Čak nisam mogla ni u toalet bez nje, tad bi plakala vrištala i bacala se po podu. Njena ovisnost o meni je dugu dugo trajala, pa čak mogu reći da i danas sa njenih petnaest godina nije skroz nestala. Jer i danas joj je prvo kad stigne doma da mene zovne i uvjeri se da sam tu, a ako nisam nije joj baš pravo. Dani su prolazili, ja i ona smo sve više i više srastale zajedno. Ona nije voljela posjetu niti biti van. Najsretnija je bila kad bi smo nas dvije bile same, tad bi se mazila samnom smijala i igrala bila očito sretna. Kad bi neko drugi bilo moji roditelji ili susjedi ušli u našu sobu ona bi odmah bjezala meni i očigledno nebila više sretna. Puzlice našeg zivota je sve više dobivala na izgledu ali nam je još uvijek trbalo mnogo djelića. Nastavak slijedi.....