Izvinjavam se, princeza mi je bila bolesna pa nisam mogla pisati. Ali evo stize nastavak.
Nju nije tako nešto strašno zbunjivalo što tatu nerazumije ja sam imala osječaj da nije neka velika razlika jer sam ponekad pomislila da ona ni mene nerazumije tj. ponekad sam mislila da dobro nečuje. Odlučili smo je odvesti na detaljan pregled, izabrali smo jednoga pedijatra gdje ide moja jedna drugarica, i krenuli. Moram da kazem da sam ja već išla snjom u Bosni kod pedijatra radi terapije za njen rahitis i površno je pregledali, ali nismo vadili krv niti radili nikakve pretrage. Naš pedijatar je nju tako reči pregledao od glave do pete. Rekao je da rahitis dobro napreduje skoro da ga više i nema, nogice su se ispravile a i trbušćić nije više tako velik i da dalje uzima terapiju tj. Ad kapi. Što se tiče deformacije stopala da sačekamo dok prohoda i još malo poraste pa čemo vidjeti kad i ko to moze korigovati, izvadio joj je krv i krvna slika je bila loša imala je kronični nedostatak zeljeza i dobila je terapiju. Znači svi naši strahovi koje smo nosili iz bosne od onoga dana kad su nam rekli da beba nije baš nazdravija, nisu bili više tako veliki. Ali nazalost došli su novi. Doktora je više brinulo njen zaostatak, rekao nam je da se nada da je to zbog nezanemarenosti u ranom zivotu i da će ona to nadoknaditi ali da se mi moramo pripremiti i na najgore. Ona je imala kašnjenje u neuromotornom razvoju i bila jako hipotona, zato nije hodala. Dao nam je uput za fizioterapeuta i logopeda pošto još nije pričala (osim tri četiri riječi koje sam prošli put spomenula), rekao je dok god nepočne jesti čvrstu hranu i neojača mišiće usta nemoze ni popričati. Dao nam je upute kako da to radimo kod kuće, npr. da puše balone isl. Ja sam spomenula da mene brine i to što ona nevoli puno ljudi oko sebe, nevoli voditi se u park gdje su druga djeca i da najviše voli samnom (poslije i sa tatom) biti sama. On je rekao da je puno neforsiram da joj treba prvo da se prilagodi na sve promjene koje su joj se dogodile i da če se to sigurno poboljšati s vremenom. Ako ona voli da se vodi u prirodu i nevoli buku i galamu onda da tako i radimo. Isto je rekao da bi joj trebali što više da čitamo da bi brze jezik savladala i čim se navikne na sve promjene da je upišemo u vrtić da se što bolje socijalizira. Da čekamo najdulje do ljeta tad će imati oko dvije ipol godine i biće spremna, bar na dva tri sata dnevno. I od danas da je dovodimo svake druge sedmice na kontrolu. Ja sam prvi put bila obeshrabrujuča, nekako mi se uvuko strah u kosti neki nedefinisani ali jako prisutan. Moj M. poobičaju, bez ikakve panike, polako. Svratili u prvu prodavnicu da kupimo balona ko da će oni riješiti sve nedaće i strahove. A baloni su kao i sve druge male stvarćice otišle prvo u njena usta, komplet. Tata je vrisno da doktor nije normalan, da nerazmišlja da se njemu moze njegovo dijete ugušiti i svi baloni su odletili u kantu zasmeće. Uzeo je princezu stavio je u kolica i rekao meni da ja malo legnem i odmorim se a on ode nju malo prošetati. Tada sam vidjela da strah nije ušao samo u mene. Kad su oni izašli ja sam razmišljala šta ako....... pa šta i ako bude ona je sad naša takva kakva je i mi je volimo i mismo sretni i .....kvit. Izvadila sam sve balone iz kante za smeće i napuhala ih, bilo ih je 20. kad su se tata i princeza vratili on je još nije bio ni izvadio iz kolica a ona je vrisnula od sreće kad je ugledala velike šarene balone. Kad je uveče princeza zaspala mi smo dugo razgovarali i odlučili šta je tu je nedati se pokolebati i kao i uvijek za sve probleme traziti rješenja a ne obrnuto. Sutradan sam krenula u akciju prvo nazvati logopeda, fizioterapeuta i vrtić i počela rješavati probleme.
Dani su prolazili a ona je sve bolje napredovala. Vjezbe kod fizioterapeuta su urodile plodom i ona je sa 23 mjeseca samostalno prohodala. Vec je bolje jela nisam morala više sve da blendiram, tj. da blendiram ali ne nanajsitnije, smjele su biti i grudvice. Problem je postojao i dalje kad bi došla posjeta. I ako je bilo mirnije prvih dana nego u Bosni, jer Njemci po prirodi nisu veliki "posjetioci" ipak poslije nekoliko sedmica i oni su počeli da dolaze i vide našu malu porodicu kako se proširila. Onda bi se princeza pretvarala u vješticu ili babarogu, plakala i kenjkala i najsretnija bila kad bi se vrata zanjima zatvorila i mi opet bili sami. Njen riječnik ubrzo proširio. Tatu je za kratko vrijeme potpuno razumijevala a u isto vrijeme je progovorila i bosanski i njemački, negdje pred polazak u vrtić. Naš pedijatar je bio strašno zadovoljan sa njenim razvojem i bio je sve više uvjeren da njen zaostatak u razvoju rezultat zanemarenosti a ne neki veći problem. Ali ja nisam, idalje sam ponekad mislila da dobro nečuje i nakon svih kontrola sluha, koji su bili negativni. Ja sam jednostavno imala osječaj da ona zivi u nekom svom svijetu, tu je nedostizna, ne uvijek ali često.
Bili smo kod jedne moje prijateljice koja ima sina, dvije godine straijeg nego princeza. On je tada bio u fazi slaganja puzlica. Mi nismo išli puno u posjete gdje ima djece ona nije bila tad sretna, a i meni bi tad sve više i više bilo jasno koliko je ona drgačija. Kad je ona ugledala puzlice sjela je pored Viktora i počela je sanjim da slaze sliku. Slika je bila gotova za 10 minuta. A ona je sva ozarena u nas gledala. Prvi put sam vidjela da je bila sretna u blizini još jednog djeteta. Moja prijateljica je počela mene da kudi, ti i tvoji strahovi ti nisi normalna vidiš kako ti je dijete pametno itd itd. Moj M je to jedva dočekao i on mi je rekao da pravim "od muhe medvjeda" i da je njoj najbolje da uskoro krene u vrtić da će se sigurno brzo prilagoditi i uz drugu djecu napredovati brze nego kod kuće. I ja sam po prvi put udahnula nadu. Inače smo bili sve osamljeniji. Zbog njenoga protesta (nije dozvoljavala da druga djeca diraju njene stvari) i ponašanja sve rijedze nam se dolazilo. Polaku su nas napuštali i najvjerniji prijatelji. I ja sam pomislila kad krene u vrtić biće bolje. U medzuvremenu smo kupili puzlice ne za trogodišnjake već za petogodišnjake koje je ona bez problema slagala i razlagala i opet slagala i razlagala. Do bezsvijesti. Ja sam počela da mrzim i puzlice i Viktora i moju drugaricu.... Došao je i taj dan da ona krene u vrtić. Tri sata dnevno ali svaki dan.