Ahhhh...![]()
bez teksta sam...
Posljednje uređivanje od Bodulica : 12.06.2014. at 00:11
kakva ste vi predivna obitelj
svi zajedno
i tata i mama i kcer
bas vam je samo cuko falio
![]()
predivna prica
Posljednje uređivanje od emily : 12.06.2014. at 09:57
aaaaaaaaaaaaaaaaaaa T.U.L.I.M.!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Davina (mama), piši dalje... kako i kad je Princeza dobila svoju Davinu? Reakcije, odnos... sve sve sve ....
Nemoj nas držati u neizvjesnoti....
a mene usput zanima zbog ćega je došlo do krvi?
Ajme,Davina je buduči peso...pa ona je imala ime i prije nego samog ljubimca![]()
Ostala bez teksta a suze idu niz obraze <3
uživam u svakom novom nastavku![]()
a ja ne mogu dočekati trenutak kada će princeza ugledati psa,
davina prekrasno![]()
Svaki puta ljepša priča.A uvijek mislim da bolje ne može![]()
Posljednje uređivanje od bodo : 12.06.2014. at 21:17
joj, Davina...da mi vas je u životu imati i uživo![]()
divno i svaki put taaaako dirljivo![]()
Posljednje uređivanje od rahela : 13.06.2014. at 08:52 Razlog: tipfeler
A i Davina (odnosno mama, sad kad znamo tko je Davina), kako je odmah znala prevladati svoj ego i uživati u miru.
Stvarno imam štošta naučiti od tebe!
kao kuća!
Posljednje uređivanje od Teica : 13.06.2014. at 10:35
Princezinu radost da če ubrzo dobiti psa je pomutila bolest. Unatoč svim kremama, antibioticima, kortizonu i čak srebrenom odjelu, koje je ipak ubrzo stiglo, koža je bila i dalje upaljena i princeza se neprestalno češkala. Kad smo i ja i tata potrošili sve dane bolovanja
( po zakonu imamo pravo po deset dana u godini bolovanje na djete do njegove dvanaeste godine, roditelji djece sa posebnim potrebama nemogu dobiti više dana ali su u prednosti da za njih nevaži ta dobna granica od dvanaest godina), odlučili smo da ipak probama da princeza ponovo krene u školu. S jedne strane smo se ponadali da če joj možda dobro doči skretanje pažnje na učenje a s druge strane nas je brinulo sve propušteno gradivo koje je kako tako morala nadoknaditi. Dva i pol dana je moj službeni telefon bio miran i to pol nije bilo baš čitavo pol, telefon je zazvonio nakon prvog školskog časa. Ja sam uzela godišnji i opet bila doma sa princezom. Doktor G. je bio dosta zabrinut, sve ono što nam je prije pomagalo kod akutnog napada je ovaj put bilo neuspješno. Predložio je da još jednom uradimo alergijski test, jer je bio mišljenja da se se kod princeze pojavile najvjerovatnije nove alergije, inače nije mogao sebi da objasni zašto ovaj put ništa ne pomaže. Dobili smo termin za sljedeči tjedan u isto vrijeme. Svratili smo u knjižnicu po novu knjigu jer je to bio uslov da uopšte krene taj dan kod doktora. Dogovorile smo se da ona ostane tu u odjelu za Hoby tj. odjelu za kučne ljubimce a ja odoh u drugi odjel, pa ču doči za 15 minuta da ona ima dovoljno vremena da izabere lijepu knjigu. Nakon 15 minuta sam se ja vratila ali nisam više princezu našla tu gdje sam je ostavila. Nisam bila baš vrlo zabrinuta jer znam da ona ne izlazi dobrovoljno iz knjižnice, ali mi nije bilo baš jednostavno. Malo sam prohodala, moram reči da je knjižnica na dva sprata na oko 300 qudratnih, ali je nisam našla. Kad me več počela hvatati panika, ugledah princezu u jednome kutu kako sjedi na podu sa knjigom u krilu. Ja sam joj ljutito prišla i pripremila se da joj očitam lekciju kako je neodgovorno to šta je uradila i kako sam se ja zabrinula i kako se ne drži dogovora i da se nemogu na nju osloniti .... kad sam joj prišla bliže vidjela sam otvorene knjigu u njenom krilu i suze koje kapaju na nju. Podigla je glavu i sva uplakana je rekla, ona je izabrala opet kjnigu o univerzumu jer knjiga o psima joj više neče trebati jer ona zna da psa nikad neče dobit zbog neurodermitisa.
To su oni dani kad sam ja ljuta na Boga, kad se pitam dali on uopšte postoji, kad mi bol za princezom utrne čitavo tijelo, kad se jednostavno sreća negdje tako odalji od nas i ja se pitam dali če znati nači put da se vrati ili če ostati zauvjek negdje drugdje.
Taj dan sam se čvrsto odlučila da ja sreći moram opet pokazati put do našeg doma. Sjela sam za računar i posjetila sve web stranice uzgajača pasa u našoj blizini. Nakon dva sata vremena, imala sam zakazan termin za posjetu jednom uzgajaču. Princezi nisam ništa rekla, odlučila sam se za iznenađenje. Tu noć nisam oka sklopila, stalno negdje u kutu moga mozga mi je neko dobacivao a šta ako je princeza stvarno alergična na životinjsku dlaku, hočeš li da " ubiješ" rođeno dijete. A onda sam ja tome netkom odgovorila, ili ču je ja ubiti ili tuga, druge joj nema .I onda sve tako u krug, cijelu noć. Jedan mali djelić sekunde sam pomislila dobro je da nisam princezi ništa rekla, pa mogu još i odkazati termin, ali taj djelić je bio tako mali da se brzo izgubio.
Sljedeči dan ,kad se tata vrati s posla , rekli smo princezi da imamo jedno iznenađenje za nju. Princeza ne voli iznenađenja. Ona pod iznenađenje podrazumjeva sve što joj prije nismo nagovjestili kao npr. dolazak gostiju, posjeta doktoru kad se iznenada razboli, promjena rasporeda kad se neki učitelj razboli, kad zaboravi da je vikend i da nema njene omiljene emisije koja je samo radnim danima itd. Da iznenađenja mogu biti lijepa to nije nikad razumila. I tako sa raspoloženjem koje je jučer ponijela od doktora, mi smo krenuli u avanturu. Ja i muž smo valjda mislili ako naše strahove ne izgovorimo naglas, oni onda i ne postoje. Isti strah koji sam ja nosila u sebi imao je i on, ali smo ga mi uspješno prešutili.
Več kad smo pozvonili na vrata začu se gromoglasan lavež, a princeza je zanijemila.
Kuja je imala osam malih, čim smo mi ušli u sobu odmah su se počeli motati oko naših nogu. Svi osim jednog. To jedno je nekako nespretno tumaralo oko svoga legla i nije se interesovalo za nas. Bilo je nekako simpatično "smotano". Ja sam svoje molitve poslala u nebo da se nebi princeza slučajno zaljubila baš u to malo, možda iz razloga što sam juče sumnjala u onoga na nebu ili možda što on ipak postoji pa je tako odlučio, princeza je odmah prišla tom smotančeru i taj smotančer je dobio ime Davina. Princeza je više nije ispuštala iz ruku. Dobili smo sve informacije o hranjenju i kako "preživjeti" prve dane. Ja sam pomislila kad smo preživjeli prve dane sa princezom preživjet čemo i sa Davinom, i krenuli smo doma. I kao što rekoh kad se strahovi ne izgovaraju naglas ili još bolje kad se nakratko zaborave, oni se nekako iznenadno smanje. I nikad jače, kao taj dan, nismo uživali u momentu, ne obazirujuči se na budučnost. Momenat se zvao princeza i NJEN pas.
Baš baš lijepo! Mogu si misliti njene sreće... koju pasminu ste uzeli?
Predivno...tulim, no to više ne treba ni govoriti.
![]()
>> Minijaturni Australijski Ovčar
Išla sam ih googlati, medeni su! Jedva čekam nastavak priče
Sent from my GT-I8190 using Tapatalk
Posljednje uređivanje od macaklinka? : 19.06.2014. at 17:24
preduge su te pauze
Princeza i Davina![]()
Princezu nisam nikada u životu vidjela tako sretnu. Ona ima poseban vid radovanja, ponekad samo ja prijmjetim da je u datom momentu sretna, a gledaocima sa strane to promakne. Kad se za nešto obraduje smiju joj se samo usne a kad je vrlo sretna onda joj se smiju samo oči. Taj dan kad je dobila psa po prvi put su joj se i usne i oči smijali istovremeno, prvi put u životu. A naš mali psić je gledao unaokolo i mislio: šta me sad snađe.
Kad smo stigli doma princeza se uveliko bacila na preuređivanje svoje sobe i osiguravanje cijeloga stana. Njeno višegodišnje čitanje literature o psima nam je svima dobro došlo, bez toga ne bih znala da se svi kablovi od stuje moraju skloniti da ih pas nedajBože u igri nebi pregrizao i dobio strujni udar. Isto tako nisam znala da mali štenci se nesmiju penjati ni silaziti stubama, jer to nije dobro za razvoj njihovih zglobova. Sreća da smo učuvali zaštitnu ogradu za stube koju smo imali kad je princeza bila mala, tad nisam ni usnu sanjala da če nam ona opet trebati, i to za psa. Princeza se marljivo pridržavala uputa i moje cviječe je ubrzo dobilo prekomandu, jer kako piše u literaturi, nikad se nezna dali je dotično otrovno ili dali če pas na njega biti alergičan.....po prvi put taj dan sam se sjetila princezinog "problema" i predstoječeg termina za alergotest. Zatvorila sam knjigu i nakratko poslala molitve u nebo.
Kada je se naš dom pretvorio u zaštitnu zonu, princeza je prešla na uređenje njene sobe. Davinina korpica je bila prekrivena rozom dekicom i u njoj se nalazio jedan slatki plišanac. Tepisi su bili uredno zarolani i sklonjeni dok nam Davina " ne skine pelene". Princeza je bila toliko zaokupljena oko psa, da se nije nijednom počeškala. Ja joj nisam htjela da kvarim ugođaj time da je podsječam da mi još neznamo kako če ona reagovati na pseću dlaku i da bi najbolje bilo da Davina ipak ne sopava u njenoj sobi. Tako da smo se ja i muž dogovorili da sačekamo dok princeza zaspi, pa če mo mi onda polako izvuči Davinu i korpicu iz njene sobe.
Davina je bila vrlo radoznala, razgledala je oko sebe i uživala se igrat u bašti. Nismo imali osječaj da puno pati za svojom mamom i braćom. Mene je bilo strah noći jer sam mislila da če joj uveče kad htjedne spavati hvaliti njeno toplo leglo, ali i tu smo imali sreču. Dugo smo iz princezine sobe čuli glasove, zvukove i lavež. I kad je sve poslije dužeg vremena utihnulo ja sam se tiho ušuljala u princezinu sobu sa namjerom izvaditi Davinu ali nju nisam našla u njenoj korpici. Kad sam pregledala sve kuteve u sobi i nisam je našla polako sam upalila svjetlo. Pokazao mi se prizor za koji se isplati živiti, princeza i Davina su čvrsto zagrljene spavale u princezinom krevetua i kroz zatvorene princezine oči sam vidjela da se one smiju. Zatvorila sam vrata i još jednom se zahvalila Bogu na mojoj princezi i tad sam pomislila pa neče on valjda dozvoliti da se princeza i Davina moraju rastaviti.
Dani su brzo prolazili i bili su ispunjeni Davinom. Ona se ubrzo navikla na nas i mi na nju. Svi problemi su nekako prešli u drugi plan. Za božije čudo princeza se sve manje češkala i koža joj se tako lijepo oporavila ali ja još nisam mogla da vjerujem u našu sreču. I još neko nije vjerovao u svoje oči kad je vidio princezu a to je bio doktor G. pitao nas je šta smo uradili pa se princezina koža tako lijepo oporavila a ja i muž u glas :kupili smo joj psa. Doktor nam je čestitao na našoj "smjelosti" i rekao da bi on ipak uradio alergotest i ako je on sto podsto siguran da se nije razvila alergija na životinjsku dlaku, jer da je to bio slučaj mi nebismo sad bili kod njega več nedajBože .....Ja ipak mislim da čovjek mora slušati svoje sedmo čulo, mene ono do sad nikad nije iznevjerilo.
samo ljubav![]()
Napokon pas! Vjerujem da je to bila neizmjerna sreća....i ogromna ljubav....
ne moram ni reć da tulim, po ne znam koji put u ovoj priči...
srce mi se raduje a oči suze...
prekrasno![]()
ja opet plačem. davina i princeza![]()
jooj, štene maleno slatko![]()
Totalno rastopljena. Nemoj reći da je ovo kraj...