Iako je najbolji komentar na ovaj članak iz Timesa gorelinkana karikatura iz Mothering časopisa, ja moram reći da mi se čini da cijela ta priča "rekonstrukcije" majčinstva (pa sve ispadne malo nakaradno i pretjerano, kako već sa društvenim reakcijama nažalost biva jer je sredinu i umjerenost najteže za postić) ima veze s generacijama majki koje su zaboravile i što je cica i beba i mater, pa se cijela jedna mlada generacija (koja je sama rasla s gumom u zubima, i ostavljeno u day-care institucijama) nekako u kostima pobunila i shvatila da je nešto krivo, i da bi ipak tom majčinstvu, cici i bebi trebalo dati malo više.

Da ne govorimo o svim treninzima i šamaranjima beba da jedu, spavaju ili ne prljaju lijepi stan... u vremenima kad je nuklearna obitelj napustila socijalnu pozadinu, žene počele raditi, i još se podigao opći standard, estetika i očekivanje od života. Meni je jasno da su šezdesetih davali savjete da šamaraju djecu; jednostavno se nisu uklapala u cijelu priču.

A s druge strane, premorene super-mame u stanovima, i bez sela oko njih i bez toga da djecu mogu pustiti slobodno na cestu možda i nemaju neko drugo oružje od cice, marame i spavanja ako nikako drugačije a ono - uz bebu.

A očevi... ma koliko ja vjerujem da tate imaju svoje mjesto u odgoju djeteta, nekako vidim da ti ljudi unutar ovog društvenog uređenja ostavljaju život i živce i bubrege na poslu i ja posve vjerujem da iole ambiciozniji otac (ili pod većim kreditom jer su ljudi morali kupiti kuću, stan, auto i sve što treba) ima jako malo resursa za dat doma... ako oboje tako rade, onda je to još teže. Obično je jedno više doma, drugo više radi, žensko, muško... uglavnom ono koje je više na poslu, manje daje doma, i nema tu politike ni uredbe ni ičega što može natjerat iscijeđenog čovjeka da bude super-otac ili majka.

Ne znam.