Moja negoduje za sve što ne dobije na prvu, a onda cendranjem i plačom pokušava doći do cilja iako
ZNA da sam dosljedna i da je za istu stvar već cendrala i nije uspjela. I ok, ona cendra, suze... i ja se trudim
pred njom ostati hladna i mirnim glasom idem dalje, ali kod nje to vremenski traje i traje, a moji živci davno puknu.
Jednostavno u večini slućajeva ne dozvoljava da na lijepi način idemo dalje, nego tek na moj povišeni ton možda odreagira, a to je ono što me smeta.
Mogu biti sati objašnjavanja i čvrstih riječi, ali tek dok ja valjda puknem, onda bi i ona valjda odustala od svog nauma i tuge za tim.

Strašno je tvrdoglava i uporna do kraja, tako da mislim da je cendranje i dužina cendranja ovisna od djeteta do djeteta,
neko dijete popusti i prilagodi se prije (kao npr moje drugo dijete), a neko dijete pili i pili i nikad ne odustaje!
Zato takvu djecu u sport pa nek budu uporni