mačkulina potpuno je istima svaka rečenica koju si napisala. Ni sami neznamo kako bimo reagirali da smo na drugoj strani, pa cak neznamo ni koji je pravi nacin pristupa u tim situacijama. Gledam po sebi, od različitih osoba ocekujem razliciti pristup. Od nekih ocekujem da su uz mene, od drugih da se ne miješaju,a od trecih da mi se samo jave. Ja razumijem da ne mogu oni svi znati što ja ocekujem ali zato sam vecini direktno dala do znanja, ali problem je u tome sto to oni ili nisu shvatili ili potpuno ignoriraju
Prije par dana jedna mi je cura u trgovini čestitala što sam rodila. Mislila sam da cu se raspati istog trena. Bilo mi je žao i nje jer kad je shvatila bilo joj je toliko neugodno da se ispričavala cijelo vrijeme. Uspjela sam zbog nje izdžati do vrata trgovine bez suza a nakon toga plakala sam sljedecih 2 sata bez prestanka. Neznaju svi ljudi što se desilo. Vidjeli su me sa trbuhom a sad ga odjednom nemam i logički zaključuju da sam rodila (što ijesam). I znam da nemogu znati, i znam da nisu krivi, ali ubijaju me takva pitanja, i zbog straha da opet ne naletim na čestitke najrađe bih se zaključala u 4 zida.
Ostavljeni od prijatelja kada nam je najteze... :(
Razumijem ako im je tesko vidjeti me mozda kako placem, ali barem ocekujem malo iskrenosti i da mi kazu u cemu je problem. Od drugih prijatelja, sa kojima prije nisu bili tako dobri, cujem da se posjecuju i da su u kontaktu...Jedna prijateljica, sa kojom sam prije jako puno vremena provodila mi je nakon poroda pisala kako sam i jesam se porodila. Nakon sto sam joj napisala da je Patrick umro, nikad niti rijeci od nje nisam cula, cak ni izraz sucuti, a vidim da cesto boravi na netu...Ne znam sto misliti...Osjecam se jako tuzno. Iako se rijetko javljam ljudima preko neta, kada to i ucinim, oni su odjednom offline. Da nemam vas tu, ne znam kako bih nekad prezivjela svoje dane i trenutke slabosti.
Odgovori s citatom
, ljudi mi lakše prilaze. Ali im je nelagodno kad pričam o bolesti i smrti svog djeteta. Osjetim to. Ali moj pogled na to sve je sada potpuno drugačiji i tu priliku iskoristim da im objasnim kako ga na teške situacije gledaju drugim očima.
,i moje takozvane prijateljice su nestale preko noci,neke se cak nisu udostojile ni reci da im je zao zbog sto prolazim kroz sve ovo jednostavno su se povukle u svoje jazbine i od tada ni glasa kao da sam ja od jednom otrovna za njih,uz jednu sam bila uvijek i u dobru i zlu,na sve ovo je samo rekla"zao mi je ali sta places pa to i nije bila bas beba,bice djece"to me bolilo ali sam nekako prevarila da je ne bi izgubila a onda je ona nasla decka i udaje se pitala me da joj budem kuma,iako zna da sad bas nisam u mogucnosti odvajati tolike novce,ja sam odbila a onda je jednog jutra izbrisala me sa fb iz prijatelja i nestala,za kuma sam vec pricala koliko me je povrijedila da mi se neda sjecati tih rijeci bude mi zlo,i tako je meni od njih jako puno ostala jedna prijateljica ali vrijedi za sve njih,plakala je zajedno sa mnom,smijala se samnom,i uvijek je tu za mene i hvala joj...a sto se neta tice nikome se i ne javljam pa tako ni oni meni,i niti me to vise boli niti interesuje,imam svog muza koji mi je i prijatelj,i prijateljica,i brat,i sestra,i potpora i sta mi vise treba,tako da zao mi je sto je ispalo tako ali tek kad si u problemima vidis ko ce ostati a ko ce zbrisati...
winnerica prvotno napisa
Kao da bi me tuđa nesreća trebala tiješit???!!! Ne razumijem šta ljudi hoće postići sa tim?Zar tim načinom da umanjuju tvoju bol misle da pomažu?? Ne kužim poantu takvih glupih izjava i to me jako ljuti
ha?I tad,kad smo se vidjele,izbjegavao se razgovor koji sam ja htijela voditi.Šta da ja sad onda toj osobi kažem..Imam još jedan slučaj koji me izbacio iz takta.Prijateljica koja je rodila nekoliko mjeseci prije mene,radovala se sa mnom,bebe će nam bit skoro isto stare,kroz cijelu trudnoću bodrile smo jedna drugu,i sad,kad moje bebe nema............ništa,tišina,nikakvo pitanje,ama baš ništa.Znam da od svoje bebe ne stigne mene svakodnevno zvati i ne očekujem to,ali toliko smo se puta već vidjele al ništa..Prića jedino kako je njenom narastao zub,kako treba nove cipele,kako ne spava,nervozan je,i bla,bla,bla..Sve to istrese mi u facu sa velikim smješkom i još za šećer na kraju,vodi me sa sobom(ja isto luda koja sam uopće pristala)u neki mali shoping,ja mislila njoj nešto treba jer nije spominjala da i malome treba nešto kupiti.Dakle šta da kažem?Obilazimo dječje dućane,ona razgledava a ja guram kolica-TUĐA!!!Mislila sam da ću se onesvijestiti od tuge,srce mi je htjelo puknuti,al šta ću,morala sam joj pomoći kad sam bila sa njom..nemam pojma odakle mi snaga da sam izdržala.Eto,morala sam to podijeliti to sa vama.
,pa zar je moguce,neke od njih su majke,zar zaista u tom trenu ne osjete moju bol?uh da mso si blize pa da se druzimo lakse bi podnosile ove dane i lakse bi koracale u buducnost jer ma koliko vremena proslo nama je potrebno i zelimo pricati o njima svojim andjelima jer su tu,uvijek u nasim srcima i dusama i uvijek ce biti.....ljubim vas
. To ti je jednostavno tako svi očekuju da kreneš dalje da nastaviš kao da ništa nije bilo.
