ne znam što reći uopće na ovu temu

ja ljude razumijem... u jednu ruku.. ne događaju se ovakve tragedije često, boje se, što reći, kako postupiti, ne znaju, nema litzerature o tome, o tome se ne govori o tome se većinom šuti.... ne znaju kako se postaviti... i idu linijom manjeg otpora ne javljaju se..
sve ja to isto kao i vi prošla - danas im čak ne zamjeram, ali nismo više dobri kao nekad... nema tu više bliskosti.. bar sa moje strane..

a opet jednom mi je psiholog rekao.. a zamislite da je obrnuto.. vi u 7 mjesecu trudnoće i prijeteljice u 7 mjesecu trudnoće.. i prijeteljici umre beba.. kako biste se vi ponašali? da li bi vas bilo strah - bi, da li biste isto slušali vaše najmilije - kloni se tuge i stresa u visokoj si trudnoći - bi, da li biste isto ostali zatečeni i ne biste znali kako joj pristupiti - bi.. i dok bi ste se možda i sabrali eto vašeg termina poroda i tada vas vaše dijete opet treba..
I kako biste onda ju nazvali i o čemu biste sa njom pričali?

Šutila sam i rekla, apsolutno ste u pravu.. vjerojatno bih i ja tako postupila... i baš zato što ja prva ne mogu garanirati za svoj postupak tada ne mogu do kraja zamjeriti njoj na njezinom