Patik,nisi užasna,kako ti je to samo palo na pamet .Drugačije je kada me o tome pita osoba koja je prošla to isto ili slično,jer razumije kakva je to bol,tada mogu pričat o tome jer ne moram usput objašnjavat koliko boli,znam da će me takva osoba razumijet.Zato i jesmo tu drage moje jer se tu razumijemo bez objašnjavanja,a meni se čini da je svima nama lakše kad ovdje istresemo bol.Ne znam kako ti pametno odgovorit na pitanje o ovih 9 mj.Istina je sve ono što su mi drage cure pisale...tada mi se činilo nevjerojatnim da će ikad manje boljeti.Istina je da boli još uvijek jako,ponekad prejako.Ali s vremenom se "navikneš" na tu bol.Prihvatiš je i ona postane dio tebe,uvijek ti je u mislima taj događaj ali kao da se nekako sama pomiriš.Moj savjet je ne tjeraj samu sebe da to što prije "preboliš" jer sve ima svoj tok.Najveću uslugu ćeš si napravit ako pustiš da boli toliko dugo dok to ne prihvatiš.I vjeruj mi da će ti tada biti lakše,samo si trebaš dat vremena.Nemoj se trudit zaboravit jer to nikad nećeš uspijet,plači kada ti je teško,pričaj sa ljudima koji te razumiju.Ako treba pogledaj ponekad sliku od uzv,meni je to pomoglo jer sam se sjetila kako sam bila sretna kad sam vidjela to srčeko.I tada mi je bilo lakše,sretna sam što je to malo srčeko kucalo u meni iako nažalost vrlo kratko .Ali veseli me to što je ipak bilo tu,što sam ga vidla i čula.To je moj najveći blagoslov,sreća i najljepši osijećaj koji sam doživjela koji se ne da riječima opisat.Nakon nekog vremena taj osijećaj postane veći od tuge,kao da jednostavno preuzme mjesto gdje je nekad bila bol i tuga.I sada nakon svega na sve gledam drugim očima,sjetim se samo lijepih trenutaka,a ostalo samo od sebe se izgubi.Želim ti da što prije pobijediš tu bol,a da ostanu samo lijepa siječanja.Drži se draga