Htjela bih se na glas izderati da me cijeli svijet čuje: 'Nisam zarazna, prestanite me izbjegavati!'

Prijateljica koja živi jako daleko i nismo se čule od kad sam izgubila dijete pita me preko neta kako sam? (nije znala što se desilo), ja joj sve ispričam, otvorim dušu, a ona se više ne javlja. Shvačam da ponekad neznaš što reci ali kako bi mi šutnja ponmogla? Zar je stvarno tako teško napisati 'žao mi je'???!!! Strašno me to ljuti i osjecam se još usamljenije. Naravno da to nije prva osoba koja me napustila, svakim se danom brojka povečava. I nije da se ja izoliram i da ne želim druženja. Ne ocekujem cak ni da razgovaramo o tome, ne mogu i ne želim se svima jadati. Jednostavno mislim da nakon svega ne zaslužujem da ostanem još i bez svih prijatelja. Tužna sam, ljuta i razočarana.