evo ja mogu reći svoje iskustvo, nisam išla na mpo ali smo posvojili, i naravno da onaj tko nije prošao sve ove naše boli i želju da budemo mame ne zna kako je, ali zato postoje prijatelji i obitelj da bude uz nas i da nam daju potršku, nije to uvijek tako, bar mi ne vidimo uvijek sve kao podršku, nego često zbog emocija koje djelimo sa ljudima koji nas vole stvori se pritisak.

mi smo odmah svima rekli, naravno ne ljudima na ulici ali svima našim bližima, i ljudi reagiraju svakako, prvenstveno zbog straha i neznanja, a na nama je da ih informiramo i da budemo sigurni u sebe, toliko dugujemo svojoj djeci, bar je to kod nas tako, mi smo posvojenje smatrali nešto sasvim normalno i tako smo predstavili ljudima! bili smo dosta pozotivni u tome svemu, jel je želja za djetetom bila toliko jaka da jednostavno nije bilo moguće da nas jednog dana ne grle male ručice često je bilo teško, pogotovo jel svi oko nas su već imali ručice grlilice, a mi ne, ali i to smo podjelili sa prijateljima, ponekad sam trebala i rame za plakanje i večina njih su mi zbilja bili podrška, ali bilo je i strašnih pitanja i nedoumica od nama (nakraju se ustanovilo) nebitnih ljudi. u užoj obitelji je odobravanje i shvačanje svega toga išlo došla sporije i teže, ali je sve došlo na svoje! samo hrabro