moja mpo prica je krenula par godina nakon vanmaternicne koja me skoro stajala glave i svi su vec i znali da imamo neki problemcic na tom polju. kad smo krenuli ja sam svima otvoreno rekla od obitelji, bliskim i daljim prijateljima, rodbini, kolegama na poslu, direktorici. i onako bi jedni saznali od drugih. ma uopce se ne opterecujem s tim. ne slusam nikakve savjete. nitko me puno ni ne gnjavi niti puno pametuju. bude stupidnih savjeta tipa samo se opusit, moras dobiti koje kilo jer se beba nema za sta uhvatiti (valjda se bebe razvijaju u masnom tkivu a ne u maternici). i ne ljutim se uopce vise ako netko provali takvu glupost. ljudi ne znaju. nasmijem se. ako imam volje objasnim ako nemam samo presutim. ovisno o raspolozenju. tu cesto moj crni humor dodje do izrazaja.
moramo prvenstveno misliti o sebi. nekome je lakse ako ne kaze nikome i to takodjer postujem. ja sam lajavica. sve moram izblebetat jer je meni tako lakse. mozda zato imam takav pristup.