Peterlin prvotno napisa
Ma daj, pa mi smo takva generacija (vidi onaj topic gdje se govori o tome kako su nas držali u kinderbetima).
I ja sam farbala bojanke, a znam crtati i slikati, dobro mi idu i svi drugi oblici kreativnosti. Što se tiče modlica i šablona - djeca se razlikuju. Moj stariji je htio raditi ISKLJUČIVO s modlicama (slano tijesto, glina i drugo za finu motoriku), a mlađi je to uredno maknuo od sebe i rekao "sam ću". Tako je i danas. Ovaj tekst ograničava kreativnost na likovno izražavanje. Ja mislim da se tu ipak ne radi o 10 zapovijedi uklesanih u kamen. Ja sam bila jako sretna kad je moj stariji bar pokušao rezati slano tijesto modlicom jer inače nije htio ni pipnuti, a mlađi je uživao u igri s tijestom i radio gliste od kuglica, neobične skulpture i svašta...
Moj stariji je kreativan na drugačiji način (rođeni tehničar, razvlači kabele po stanu od svoje druge godine) ali likovno izražavanje ga ne zanima ako nije u pitanju shema spoja mreže računala i slično. Prvo božićno drvce nacrtao je okićeno lampicama + priključak na struju, a kuglice ga uopće nisu zanimale. Bez brige, djeca će vrlo brzo naći put iz kalupa van. A kalupi uostalom kasnije imaju svoju svrhu - ne izmišljamo svatko svoju abecedu nego koristimo svi istu, tipiziranu, ali na način koji je nama primjeren. Netko će napisati priču za laku noć, a netko popis za dućan.
Ja sam godinama imala pravilo da ostavljam zanimljive stvari dostupne djeci: puna mi je kuća i danas svakovrsnih bojica, kolaž papira, škara ljevačkih i dešnjačkih, glinamola, plastelina, zrnja... Moj mlađi redovito je za tim posezao - kuhao "juhu od začina", sadio cvijeće, šivao medekima i pesekima kapice i kaputiće, šivao gumbe... Stariji - nula bodova! Za njega je najkreativnija stvar kutija za alat (i računalo, ali to je druga priča). Piše kad mora i koliko mora, a kad treba nešto nacrtati (pa čak i sastaviti, nešto kreativno), zove brata u pomoć. S druge strane, brat zove njega kad zašteka računalo ili mobitel. Nismo svi isti niti nam odgovaraju iste stvari. Bojanka koju su moji jedinu obojali i koju sam spremila bio je Bob Graditelj. U njoj od 20 slika 18 je obojao likovni kreativac (da obojao... uresio i prepravio kako je njemu pasalo, to je sve prije nego šablona), a ovaj drugi preostale dvije i to bager i valjak, jer su mu bile zanimljive i jer smo ga poticali da barem nešto oboji i nauči držati olovku u ruci. Uvijek sam se osjećala jadno kad u vrtiću samo crteži mog djeteta nisu visili na panou, ali je teta rekla da in je instalirao nekakvu igru na računalo ... Svatko ima svoje područje. Ne moramo svi znati crtati.
Ja nisam svojoj djeci crtala, ali im je uvijek sve bilo dostupno. Eksperimentirali su s bojama, ali svatko na svoj način. Ni PRISTUP kreativnosti ne bi trebao biti kliše - bojanke su za nekoga primjerene, za druge nisu. Kraj balade. Roditelji koji imaju više djece mogu posvjedočiti da je svako dijete druga priča i drugačija osoba, a to se često vidi u jako ranoj dobi. Da li onda onima koje ne zanima olovka treba pustiti da tako i ostane? Ja mislim da ne.
ogranicavanje kreativnosti?
Odgovori s citatom
). Valjda je došao u fazu kad mu je to postalo zanimljivo. O napretku u finoj motorici i urednom bojanju od crte do crte da i ne govorim.
, tako mi se cini da on to dozivljava )
