Evo i mene na ovom topicu....

Nije lako toj djeci, a bome ni nama. Moji dečki ulaze u pubertet, a ja u klimakterij ! Nije to ni loše, mogu ih dobro razumjeti (bar JA tak mislim).

Trudim se što manje se uzrujavati oko nebitnih stvari (jučer su ostavili nepospremljene krevete, nisam digla galamu).

Meni se pokazalo dobrim svesti očekivanja na nekoliko bitnih stvari (pristojne ocjene u redovnoj i glazbenoj školi, osobna higijena, obavještavanje gdje su i s kim ako odlaze iz kuće, pristojnost u komunikaciji - tu sam kao laumi, toleriram puhanje, ali ne i izderavanje, gledam nekako da ne maltretiramo jedni druge). Oni imaju svoje sitne obveze koje se uglavnom svode na brigu

Isto, dobro mi se pokazalo povećanje razine odgovornosti u smislu "Možeš li sam otići prijatelju na rođendan? Mi bi išli nekamo drugamo..." To je dobro dočekano.

Ono što sam shvatila da ne valja (a isto se nasadim, mogla bih više pripaziti) je dizanje glasa i postavljanje s visoka - to po principu osnovnoškolske fizike istog trena izaziva protureakciju i treba izbjegavati. Trudim se, iako ne uspijem baš uvijek. Ne sjetim se dovoljno brzo da oni više nisu bebe i da im takav komunikacije ne paše (ni ne daje rezultate). Ono na što još nisam ponosna je nabiranje nosa i kritiziranje (npr. kad mi ostave suđe od doručka do popodne na stolu).

***

Trina, treba imati u vidu da se tvoja obitelj još uvijek navikava na prinovu (iako se nije jučer rodila) a baš kod veće djece zna se dogoditi da reakcija bude malo odgođena.... Znaju oni kad te treba pustiti na miru (doba dok je mala drečala) a kad si sposobna da izađeš na kraj i s njihovim pubertetskim mušicama... Sve će biti dobro. Sretno!