Citiraj eris prvotno napisa Vidi poruku
Ja sam imala oca autoriteta, i majku, koju su, kao profesoricu, svi u gradu voljeli i uvažavali.Bila im je cool, razumjela ih je, s njom su pili kafu i povjeravali se. Ja nisam, na žalost. Ali su oboje, moram priznati, imali jednu super osobinu: U najgorim trenucima po mene, u mojim najnečasnijim ispadima, su bili najtiši, bez prodikovanja galame i vike. Zato smo mi uvijek išli prvo njima kada napravimo neki zijan, jer su nam zaista bili podrška.(prvi put sam probala alkohol, došla kući, ne mogu otvoriti vrata, tata je lijepo otključao, uveo me u sobu, stavio u krevet i rekao: " Zube ćeš ujutro oprati". Nikada to više nismo ni spomenuli, a ja sam se naučila kontrolistai mnogo bolje, t. jpiti mnogo manje.
Ajme, kad se sjetim. Ja sam se vrlo rano opila od prošeka. I nakon tog kobnog dana, ćaća mi je svakih recimo mjesec-dva, kupovao po bocu prošeka

Doduše, nije me to spriječilo da i dalje pijem ali bilo je fora Moj pubertet bio je živahan. Skoro pa ga ja i muž skupa prošli (skupa smo od srednje škole) i nismo bili kako treba. Ja pogotovo. U tome i je problem, ja ne znam kako se treba postaviti jer se moji nisu postavili kako treba. Mater je uvijek imala preprepreveliko povjerenje u nas i to smo jako debelo iskorištavali, ona pojma nema što smo mi radili dok je ona pričala kako sa djecom treba nježno, prijateljski, bez granica...i ja i brat smo vjerojatno u isto to vrijeme negdje pili umjesto bilio u školi. Ma grozno.

Ja bi volila kad bi imala tu sposobnost biti tiha i mudra. Ali ne mogu i gotovo. Trudim se ko pas da prešutim neke stvari ali jezičina je uvijek brža