Nama se do sada pokazalo da kad krene neko stvarno grozno ponašanje, to nije samo do puberteta, nego postoji neki konkretni uzrok (profesorica koja mu stvara probleme, nesporazumi s prijateljima ili slično).
Važnim su se pokazali razgovori nasamo (pa se muž i ja češće razdvajamo i razdvajamo djecu), a posebno prije spavanja u krevetu.
Iznimno važnim se pokazalo da sukobe ne shvaćamo osobno i da se ne krenemo vrijeđati i bosti s njim. Nekad viče, prekida me, ne da mi do riječi, a u isto vrijeme postavlja pitanja i poziva me na red. Tad kažem da on ne želi razgovor, nego svađu i neka dođe kad bude htio razgovarati. I idem svoji poslom.
Kad vidim da neka tema nije započela dobro, pustim je za taj momenat i nastavim kasnije. Kod njega je jako dobro što je uvijek svjestan kad pretjera i ima potrebu to riješiti s nama.
Ne istjerujem tko je u pravu, puštam mu njegove komentare i mrmljanja, ali uvrede i slično su neprihvatljive.
Općenito, nastojim biti kratka i jasna, i dramu s roditeljske strane svesti na minimum.
To sve stvarno daje rezultate i zapravo sam baš zadovoljna (kuc-kuc da se ne ureknem).
Što se škole tiče, i on od prošle godine zauzima frajerski mot "škola je bezveze", samo što mi znamo da on zapravo tako ne misli i da mu je stalo da bude dobar. Najbolja motivacija mu je naš interes pa pokušavamo naći vremena da porazgovaramo o tome šta rade i proširimo razgovorom školske teme. Jako voli da ga ispitujemo i to mu pomaže u učenju.