Kod nas je svaki dan bojište, mi postavljamo granice, on čini sve da ih pomakne,
obično njurga, svađa se, galami, šizi, pa se skulira. Meni se čini da najbolje pomaže ignoriranje, ne njega osobno, nego tih nepoželjnih ponašanja. Kada ne postiže apsolutno nikakvu reakciju ludovanjem, prestane to činiti. Zapravo slično kao kod dvogodišnjaka i tantruma.
MM ponekad kaže da tek sada kužim zašto britanci daju djecu u internate.
U školi je odličan, tu nas spašava njegova ambicija,
zapravo mu se ništa ne da, on bi najradije kruha bez motike, ali mora jer mu je uspjeh jako važan.
Ponašanje u školi mi je isto dobro, kaže razrednica da se nekada malo zabrblja, ali na opomenu odmah prestane, nemaju s njime nikakvih problema.
Trina, nema ti druge, nego žiFce u frižider, pa ako poludiš ponekad, nema veze, samo nemoj da pucaš svaki dan, niti zbog tebe niti zbog njega.
Što se škole tiče, probaj mu pomoći, možda on niti ne zna kako da uči.
Naučite jednu lekciju zajedno, podvuci mu ono najvažnije, napravite malu shemu sa par najvažnijih teza da lakše upamti, pa mu reci neka potom sam tako obradi sljedeću lekciju, a ti ga poslije ispitaj.
To ti je možda i način da se malo zbližiš sa njime.