Ružan početak puberteta

[Trina]

Kritike mi i trebaju, moram znati gdje griješim. Istina, bolje ikako nego nikako ali većina roditelja odgaja djecu s najboljom namjerom. Moja mater je za ono vrijeme bil moderna mama koja je otkrivala toplu vodu i smatrala da kazne, prevelika ograničenja, obaveze (osim škole) itd., itd..nemaju previše smisla. U enkim stvarima je bila u pravu, u većini slučajeva nije. Pa ja radim po principu-na greškama se uči. Možda bi trebalo novu temu otvoriti jer ovo sad već enma previše veze sa pubertetom ali što sve spada pod odgoj? Recmo, ona mene nikad nije naučila kako se kuha, kako se rade neke osnovne stvari, kako se sve nešto..sve sam morala sama kad sam odrasla i nisam znala kako. ja mislim da je dužnost roditelja i da te nauči te praktične detalje.

Moja djeca su uključena u sve. U naš život. I sve je to super ali i ja i muž pilamo previše. Ono, baš zapilamo s prodikama. Treba to skratiti.

[Peterlin]

Kritike mi i trebaju, moram znati gdje griješim. Istina, bolje ikako nego nikako ali većina roditelja odgaja djecu s najboljom namjerom. Moja mater je za ono vrijeme bil moderna mama koja je otkrivala toplu vodu i smatrala da kazne, prevelika ograničenja, obaveze (osim škole) itd., itd..nemaju previše smisla. U enkim stvarima je bila u pravu, u većini slučajeva nije. Pa ja radim po principu-na greškama se uči. Možda bi trebalo novu temu otvoriti jer ovo sad već enma previše veze sa pubertetom ali što sve spada pod odgoj? Recmo, ona mene nikad nije naučila kako se kuha, kako se rade neke osnovne stvari, kako se sve nešto..sve sam morala sama kad sam odrasla i nisam znala kako. ja mislim da je dužnost roditelja i da te nauči te praktične detalje.

Moja djeca su uključena u sve. U naš život. I sve je to super ali i ja i muž pilamo previše. Ono, baš zapilamo s prodikama. Treba to skratiti.

Bez brige, kad bebica doraste do puberteta, moći ćeš pisati knjige o odgoju...

A sad ozbiljno - istina je da treba skratiti, jer "pilanje" klinci ne slušaju, a ni roditeljima nije korisno ni zdravo. Čim ovako razmišljaš, već si na dobrom putu, ali ne ide to preko noći. Kad čitam ovo što pišeš, kao da gledam sebe i muža (u zadnjih godinu dvije, prije baš nismo galamili). Izderemo se na djecu, a kad oni odu u krevet, razgovaramo kako ne bi trebali... Pa drugi dan uspijemo bolje, a treći se opet netko izdere, pa opet dva dana dobro itd... Tako to ide, korak po korak. Već je netko gore napisao - bitno je ostati s tom djecom u kontaktu. Ovo što spominješ (kuhanje, spremanje i neke bazične stvari) može biti dobar način za to. Nema šanse da nam klinci odmah budu zahvalni na tome, to dođe kasnije, s vremenom... Ali ja imam dečke i nisu pošteđeni kućanskih poslova. Nisu u hotelu... Slažem se da trebaju biti uključeni u sve, sudjelovati u svemu i biti dio obitelji. Trebat će proći godine prije nego shvate da su praktični detalji isto dio života, ali

[flopica]

kako smo različiti, Trina ovo što ti smatraš materinim propustom ( nije te učila kuhati i raditi neke stvari) ja smatram jednom od boljih stvari koje je moja mama poduzela ili ne(poduzela) u mom odgoju. dok su moje prijateljice nalikovale na neke male ženice i trčale usred igre skuhati mami ručak jer ona stiže s posla ja sam se igrala slobodna i sretna. ili sam čitala stripove i bila oslobođena takvih stvari. a mama mi je radila dvokratno i nije da joj pomoć nebi dobrodošla. njezin je stav da me to i tako čeka u životu pa neka uživam bar dok sam dijete. škola je bila jedina moja obveza i to sam obavljala besprijekorno.
kad sam se udala brzo sam sve naučila i nije mi to nikakva trauma niti mislim da me je time poslala nespremnu u život. to su i tako manje- više tako jednostavne stvari da i nije potrebna neka strašna inteligencija da bi ih obavljao.

međutim, slažem se s tvrdnjom Peterlin da djeca trebaju sudjelovati u obitelji. znači biti dio te zajednice, ne samo živjeti u obitelji već i dijeliti određene odgovornosti, pa ipak u skladu s tim moje 8. godišnje dijete ima zaduženja tipa pospremiti svoj krevet, pomoći postaviti stol i sl.

što se tiče dijela o vikanju, ja tek sad počinjem učiti kako doseći taj stupanj razvoja u kojem čovjek savlada impuls, odgodi potrebu da zaurla, smiri se i bude normalan. u mojoj se obitelji puno vikalo, mi smo svi temperamentni, intezivno se ljutimo i intezivno se radujemo i volimo. nema između. i mislim da u većini slučajeva to deranje nije uopće dobro. najprije zato jer se ti puno trošiš i živce si kidaš, a potom i zato jer djeca koja odrastaju u galami sigurno nisu baš ni sama smirena pa i sama galame. to im je način komunikacije. i ružno je vidjeti ljude koji galame jedni na druge. ovo ja većinom u teoriji, velim da se tek oslobađam potrebe da galamim kad sam frustrirana.

a kako odgajati dijete u pubertetu i ostati kul, mudar i pametan stvarno nemam pojma.