I samo što meni nije jasno, ona nije neposlušna beba. Kao i sva djeca, voli sve trpati u usta i kad ju samo opomeneš "Ne u usta!", ona odmah sklanja od usta ili baci na pod. Kad nešto ne smije dirati, zna već držati prste k sebi i poslušati upozorenje kratko i jasno: "Ne dirati!" Već ima svoje riječi, zna što je što. Čak sam onda povezivala njenu nervozu u AS kad krenemo krivinama nizbrdo i kad se i meni i mužu počnu čepiti uši i ona se najednom jako uznemiri. Ali NIJE do toga. Ona i na ravnom nakon nekog vremena počne urlati i plakati i ode sve k vragu. Valjda je takva živa i crvi joj rade. Ne da se ona za ruku voditi- ili sama ili se vozi ili se nosi. Sve smo mi krivi u vožnji što nismo u dogovoru i dosljedni. A ja, kako da krivim muža ako mu to toliko smeta? Kaže da ne može voziti dok ona urla, uzruja ga to. Problem je u tome što tome nema pomoći. Ne postoji prigušivač za njeno urlikanje. Možda bi ona nakon nekog vremena i prestala. Vjerovatno će biti lakše kad počne malo bolje shvaćati. Ali tko će to dočekati?!

A sve i da ja vozim, a on da je s njom iza, eh, ma izvadio bi ju iz sjedalice dok zakmeči prvi puta. To bez daljnjega. Ne razmišlja on... Ja uporno pričam da je sve to "ne treba, ne treba i ne treba bog zna kakva AS" sve do jednom i da ne želim ikada plakati što nismo bili odgovorni. Ali i to na jedno uđe, a na drugo izađe. U njegovim sam očima rastrošna i bezveze opterećena jer "Što rade oni koji nemaju novaca za skupu i sigurnu AS?"- eto to mi se pitanje postavilo već mnogo puta unatoč mojim uvjeravanjima... Kao i mnoge druge priče... DŽABE PRIČATI...