cvijetu za ministricu obrazovanja!
nema potreba mjenjati se radi promjene same. mislim da bih trebala pojasniti što sam zapravo mislila pod odnosima (ne)stručnjaka.iako, ne mogu reći da mi se sviđa što je tako.
ja, fakat, imam taj "starinski" odnos prema školi.
i, moram priznati, da se jako malo petljam.
naravno, zato što ne moram, mali je dobar, pristojan, odličan, učiteljice ok...
znači, te promjene znače da se i ja moram mijenjatia ne volem promjene.
naime kada roditelji dođu u školu na razgovor s učiteljima/stručnom službom povodom nekog problema, tada nitko zapravo nije stručnjak za povod radi kojeg su se obje strane sastale, a promatrano iznutra - radi se o djetetovom životu.
učitelji i stručni suradnik mogu znati puno toga o pedagogiji, dječjoj i razvojnoj psihologiji, nastavi, razini socijalnog i akademskog postignuća u školi itd. roditelji u prvom redu puno toga znaju o razvoju svog djeteta i o tome kakvo je dijete u obitelji i van škole. samo dijete naravno, zna najviše, ali se često ne uspijeva izraziti nama razumljivim i prihvatljivim jezikom (tj neke manifestacije u djetetovu ponašanju ne čitamo kao odraz djetetove unutarnje stvarnosti).
kratki spoje često nastane jer su u učitelji/stručni suradnici gotovo redovito nesvjesni činjenice da ih roditelji percipiraju kao predstavnika institucije pred kojim se osjećaju izloženo i ranjivo kada institucija ima prigovor na njihovo dijete.