Nena-Jabuka prvotno napisa
Moja desetogodišnjakinja je negdje tijekom ove godine samoj sebi priznala da neka bića ne postoje i nije bila oduševljena.
Kad je doista, al' ovaj put doista, shvatila da božićne darove kupuju mama i tata bila je vidno razočarana.
Godinama joj je razum (i druga djeca) dovorio da je to to, ali se ona čas pravila da vjeruje kako ne postoje, a srcem je vjerovala u ta bića. Ovaj put je našla u ormaru nešto prije Božića papučice koje su bile dar za seku i konačno je sve palo.
Znala je da je tako, ali se vidjelo da joj je ipak žao.
No, istina nije došla uz moju pomoć.
Ja i dalje pričam da sve lijepe stvari postoje onoliko dugo koliko u njih vjerujemo i da nikome ne valja unaprijed rušiti snove.
Nikad neću izlijetati s priznanjem djeci jer vidim koliko ih čini sretnim pomisao da sve te bajke i sva ta bićla žive u nekoj dalekoj, dalekoj zemlji i potrudit ću se da pstanu u svom djetinjstvu i svojim snovima što dulje.
E, to je shvatila i moja 10- godišnjakinja i ne radi ono što često rade "osviještena" djeca - tumače mlađima što je zapravo istina.
Ne, ona sad obavlja ulogu kao i ja, glumi da je seki donijela dar Zubić Vila, mene šapatom upozori -Mama, ne zaboravi večeras na Zubić vilu, ali vrlo tiho, da seka ne čuje...
Odgovori s citatom